Jutro, 6 i nešto malo pride.
Pišem, klik simo klik tamo, srk (nesa)... i ode sve u - (da ne velim vjetar) soc... Kojeg u nesu nema. Jebi ga.
Anyway, bijasmo jučer u Fužinama. Guzda je nešto pomagao prijateljima u nekoj (sorry, ali zaboravih točan naziv) nevladinoj udruzi, usput smo isprobavali neku staru kantu tj. Audi iz '98 (nemreš bilivit - ide više od 230 km/h!!) i malo mezili...
Znate već priču sa zatvorenim restoranima u Varaždinu tokom Špancirfesta (a možda i šire - svake nedjelje), a ovdje totalno kontra priča.
Guzda odradio što je trebao, mi popričale (he he, zapravo je Kraljica Majka pričala, a ja čeznutljivo gledala u knjigu koju bih rađe čitala, ali ne, ne, dobra kćerkica je pozorno slušala monolog...), i - došlo vrijeme za podnevni obrok.
Tu počinju problemi. Kako smo išli iz jednog restorana u drugi, a svi puni ko' šipak, već je polako postalo frkovito s vremenom za hranjenje Male.
Nakraju, uspjeli naći slobodan stol u Lovačkom domu.
Menu? Mmmm......
Probali nareske od divljači (to sam već jela, pa sam znala što me čeka), probali žablje krakove (dobro, ali baš nisam bila voljna prolaziti one psihološke barijere kad se isprobava neka nova hrana), krmići u umaku od vrganja, vrganji na maslacu i za kraj - savijača sa borovnicama.
Ma, što reći???
Ubili se u klopi.
No da, sad ćete pitati za cijenu, jel tako?? Ne računajući benzin i autoput (čini mi se 45 kuna u jednom smjeru - Zg - Vrata), klopa je bila povoljna - nas je bilo 4 odrasla i Mala, uz predjelo na drvenom pladnju, porciju žaba (za probu), juhica za bak(ic)u, svima gl. obrok, cuga... 400 i nešto sitno kuna. Po gužvi tablica na parkiralištima restorana očito da Riječani vole doći na finu papicu na kontinent.
Ne mogu reći da mi je vikend propao.
Ps. Naravno da smo dovukli još pravih, sviježih, tvrdih goranskih vrganja. Sušilica radi bez prestanka!!
Post je objavljen 09.10.2006. u 15:42 sati.