Tabiin Abdullah ibn Zejd, radijallahu anhu, prenosi:
Krenuo sam na put sa namjerom da posjetim Allahovu kuću Ka’bu. Na putu sam sreo jednog čovjeka koji mi reče:
-Putniče, hoćeš li da ti budem saputnik?
Kada ga upitah:
-Gdje putuješ?
On mi reče:
- U Mekku!
Pristadoh...
Tako krenusmo na put. Medjutim, čovjek je bio u jednom sasvim neobičanom stanju, na svaki korak izgovarao je salavat. Kada bi spomenuo Resulullahovo ime, poletio bi kao ptica... Zainteresovah se pa ga upitah:
- O, dobri čovječe! Bez sumnje, donošenje salavata je veoma lijepo i faziletli djelo. Međutim, zašto ga učiš u tolikom brojju?
Odjednom mu se oči napuniše suzama... Pogledao me je i riječ po riječ objasnio:
- Jednom davno, baš kao sada sa tobom, išao sam sa ocem na hadž... To je bio moj prvi hadž, pa su mi želja i uzbuđenje bili beskrajni... Bili smo veoma blizu Mekke i jedno veče zanoćismo u jednoj dolini. Malo kasnije prepustismo sebe rukama sna... U san mi dođe jedan čovjek i reče: ''O, ti koji spavaš, ustani!... Allah ti je usmrtio oca i lice mu pocrnilo!''
Sav uzbuđen trgnuo sam se iz sna i kao strijela skočio na noge. Odmah sam otkrio lice moga oca koji je spavao. Kad šta da vidim, otac je zaista bio mrtav... A i lice mu je bilo svo crno, i to toliko crno da mi se koža naježi... Šta sam morao raditi tada? Sjeo sam i zaplakao, jer odjednom me je zadesilo nekoliko nesreća. Bio sam sam na putu, otac mi je umro i lice mu je postalo zastrašujuće... Kome sam ga mogao pokazati ovakvog...? Opet sam bespomoćno plakao.
Ne mogu znati koliko dugo sam prolivao suze jer sam ponovo zaspao i ponovo sanjao san. U san su mi došle četiri osobe čija lica su bila crna i koje su u rukama nosile gvozdene stubove. Stali su nad glavom moga oca. Baš u tom trenutku pojavio se jedan čovjek , svijetla lica, ogrnut zelenom odjećom. Odjeća na njemu je bila toliko lijepa, da je zaslijepljivala oči. Prišao je ocu, i onoj četverici sa crnim licima rekao: ''Hajde, udlajite se odavde!'' Strašni ljudi se odmah izgubiše sa vidjela. Mubarek osoba sa zelenom odjećom otvori lice moga oca, pomilova ga rukama, a zatim se okrenu ka meni i reče: ''O, mladiću, budi radostan! Lice tvoga oca je pobijelilo!''
Zaista je crno lice moga oca postalo bijelo kao snijeg. Kao ranjena srna zadrhtah i rekoh: ''Neka su mi i majka i otac žrtve tebi, a ko si ti?'' Slatko se nasmiješio i rekao mi: ''Ja sam Allahov poslanik Muhammed!... Otac ti je bio griješnik, ali dok je bio u životu, donosio mi je mnogo salavata!'' I odjednom je nestao... Radostan, probudio sam se iz sna i odmah otkrio oca... To crno i strašno lice sada je bilo bjelje od snijega, ljupkije od cvijeta...
Eto, od toga dana ja svake godine obavljam hadž, i ne izostavljam salavat iz svakog mog daha...
Post je objavljen 09.10.2006. u 15:29 sati.