Nešto sam shvatila nedavno...
Vrijeme ne prolazi, vrijeme leti ostavljajući sjećanja.
Ono ne odlazi, ono samo izmjenjuje svoje stadije.
Kada malo prevrtiš vrijeme unatrag, prisjećaš se nečega što se zbilo u prošlosti, nešto što je sada već svršena radnja.
Ali, bez obzira na to što je to svršeno, ti se prisjećaš.
Zamišljaš prošlost ispočetka...
Stvaraš tu sliku u glavi...pokušavaš tišinom čuti zvukove i zrakom dotaknuti atmosferu.
Uspjeva ti...ali samo djelomično. Ono što je prošlo, ne možeš oživjeti.
Zašto? Toliko bih htjela osjećati prošlost. Uistinu ju osjećati.
Vratiti se na određene trenutke neizmjerne radosti, zadovoljstva, unutarnjeg mira.
Što mi u tome može pomoći?
Ta određena stvar, koja bi i u teoriji i u praksi trebala biti nešto najljepše na svijetu, u mojem je slučaju izgubila smisao, sada se sve svodi na onaj minimum koji si (nas dvoje) jedva pružamo. I sada, kada smo već do grla u tome, pitanje je da li je ovo vrijedno nastaviti i da li je uopće bilo vrijedno svo ovo vrijeme.
Mislim da ovo o čemu govorim najbolje može shvatiti ona koja si je nekako uspjela presiječi žicu za internet (...)
Moja najdraža Parabola.
Možda je ipak bolje jednostavno se odreći toga što zamara i prepustiti se onome što zaista pruža taj dugoočekivani unutarnji mir.
Post je objavljen 09.10.2006. u 02:12 sati.