Gazi po meni sintetičkim pokretima
kukcolikost tame. Sasvim očekivano
mi se prikrada, ali nije više, nije,
kao nekad, ne ispunjava me
njezina baršunasta opojnost, ne više, ne kao
u vremenima u kojima označavali smo
zemlju kao svoju.
Zasićeno je tijelo.
I nema više ushita koji je tjerao
na proždrljivost.
I nije ovo osveta za okus
samoće u onim trenucima kad iznemoglost
preuzme tron.
Ne gledaj na to tako, kao na odlazak.
Ili purpurnost duda kojeg smo posijekli,
već kao na mozaik u kojem
ti si najsjanija od svih boja.
Post je objavljen 08.10.2006. u 23:59 sati.