Osjećam se kao tupi predmet promatran slijepim očima osobe koja posjeduje vid.Okrenut naglavačke razmišljam o svome životu,svim svojim nedužnim,okrutnim grijesima prošlosti.Iako sam ne vjerujem u ništa a ipak vjerujem.Svjestan sam svih svojih nedostataka,svoga ponašanja,svojih riječi i rečenica,a opet ne mogu ništa učiniti da to promijenim.Kao pas ostavljen od gospodara surovih neizlječivih rana čekajući da se vrati i izliječi ljubavlju te rane,ponekad osjećam se.Volio bih da je bilo drugačije.Zašto sam sebi postavio pitanje na koje se ne usudjujem odgovoriti,ne usudjujem se niti pomisliti na misao koja će formirati odgovor.Sagledao sam svoj život kao druga osoba koja kao sudac objektivno gleda na tog čovjeka koji ima svoje ime u društvu.Mogao bih propisati odredjenu kaznu zbog svojih postupaka,mojih bijednih izljeva nemoći i nekontrolirani emocija kojih se zgražavam.Svega sam svjestan a tako nemoćan.Nemoćan...ludim zbog toga.Odvažni pobjedjuju svu nepravdu u svijetu tvorevine objektivne psihe društva primata.Pasivna evolucija me dovodi do tupog odustajanja od borbe,jer nemam pomoći unutarnjeg čuvara da me vodi kroz more patnji i nametnutog usuda.Kada će čovjek otvoriti svoju dušu i pustiti unutra ljubav da ga izbavi od vlastitog zla,želje za uništenjem,krvavih nezamislivih sukoba.Ljubav oslobadja.Ograničeni na nesavršenstvo mi pokušavamo spoznati savršenstvo i čistoću,ali kao to uspjeti kada smo tako ograničeni u razmišljanju,kada nam je svijest svakim danom sve uža i uža..polako nestaje.A što je tijelo bez uma,ništa..samo prazna ljuska koja ne vrijedi ništa,ništa.
Post je objavljen 08.10.2006. u 22:44 sati.