Nije više ništa kao je nekada bilo. Pa čak ni ja. Jučer nisam zakasnila van. Niti minutu. Desilo je čudo (valjda 8. svjetsko) i Mia i ja smo došle točno u pol 9 na trg. Našle se s Vlatkom (koja je bila s Dianom i Vanjom) i kreule mi prema šatoru. I tako, njih 3 odjurile naprijed a mi, naravno, zaostale, poprilično. I da, uskoro je Halloween! Odlučile smo udrediti školu za Helloween. Vještice, bundeve, vampiri, duhovi, šišmiši, čarobnjaci i sve te stvari iz svijeta mašte. Sve to napraviti i poljepiti po hodnicima. Po mogućnosti ne biti na kojem satu informatike, fizike ili kemije. Pričale o tome kako bi bilo dobro i ljepo živjeti u nekoj staroj secesijskoj kući i tako to, uobičajene stvari. Vidile čovjeka-šišmiša na danima piva. Ušle u šator i pričale koliko smo mogle. Ja joj dala jednu od knjiga o Kurtu da mi nacrta njegov portret. Skužile da volimo ženskaste tipove bez brade. Ja pričala o tome kako želim naći dečka koji je kao Kurt, a da ne pokušava biti kao Kurt. Točnije, želim da budu slični, ali ne želim da ga ovaj kopira i da bude više Kurt nego što je Kurt sam bio Kurt. Jer takvi tipovi mi se gade. Glazba i nije bila nešta. Muški vokal - ne volim. Nemelodična jednolična glazba s prejakim bassovima - ne volim. Tako, ošle smo van nakom pola sata. Matija se ošišao. Novost. Imat ćemo materijala za nova, još bolesnija pisma za Valetinovo. Doke je imao dugačku kosu pisma su bila tipa budi moj lav i uđi u moju đunglu. Sada žemo morati smišljati nova i drago nam je zbog toga jer je tako zabavno pisati pisma za Valentinovo. Lažna pisma za Valentinovo za koja se mora biti budala da se ne skuži da su lažna.
Skužile smo kako je tragičan život danas. Mislim ne tragičan, ali prije je bilo bolje. Dok smo bili djeca. Bilo nam je bolje nego ovoj djeci sada, bar ja to mislim. Imali smo svoje NACRTANE Disney crtiće koje smo obožavali ići gledati u kino. Po tisuću puta bi gledali istu video kazetu i svaki put bi kvaliteta slike bila lošija, ali to nikada ne bi smetalo jer smo u tom uživali. Znali smo napamet svoje nadraže crtiće. Naši crtići nisu bili iskvareni napućenim usnicama i sisama i idealom savršene ljepote. Bilo je tako nevino i dječje. Zla maćeha, dobra princeza (koja IMA odjeću na sebi) i princ koji be sve dao za to da spasi svoju dragu. Sada imamo oen Witch s ogromnim očima kje jedna drugoj govore kako su cool i slatke. Naravno, junakinja izgleda predivno i ima dugačku plavu kosu i sve ogromno. Djecu se uči da ona moraju biti cool i kjut. Još malo pa će oni u vrtiću počet nosit visoke pete da bi osvajali dečke. Ne bi htjela bit dijete u današnje vrijeme, to je tako isprazno. Lego kocke su se također pokvarile. Prije je bilo svega i bilo je tako zabavno, gusari i vitezovi i Robin Hood, pa oni iz grada i svašta. Ušlo se u Turbo Limach i nije se znalo gdje gledati od legića. Sada je sve posvećeno samo dječacima i sve je u tehnologiji i sve je bezveze. Barbike, također. Prije je dobiti Barbiku bilo nešta super. pogotovo Barbiku iz Disneyevog crtića. Danas tog više ni nema. A i sve Barbike su pomodnije nego što su prije bile i to je tako glupo. Ni malo mi se ne sviđa. Također, današnje djeca ne skupljaju sličice. Gdje su sličice nestale?! Da imamo nogometaše i te glupost. Ali gdje su Lion King, Kremenko i slični?! Nema...A meni u Lion King albumu i dalje fali sličica broj 4. Mada album nemam, nikada neću zaboraviti to da mi je falila sličica broj 4. Bio je takav užitak kupovati te sličice. Otvarati omot i čekati koja će sličica biti unutra. Takvo uzbuđenje. I gledati u prazan album i zamišljati kakve će sličice biti. To je bilo tako super. Naravno, danas tog nema i sve je tako glupo. Ja sam uvjerena da bi i dalje skupljala sličice da ima zabavnih. Ali nema. Sve je modernizirano i sve je podređeno tehnolgoiji. Crtići su napravljeni na kompjuteru. Više se ne čitaju priče prije spavanja nego se mahom imaju TV-i u sobama. Djeca se ne igraju igračkama jer za tim nema potrebe - pa imamo kompjutere! Nije potrebno smišljati vlastiti svijet kada nam je svijet pouđen. Puno je manje truda uloženo ako jednostavno stavimo CD u kompjuter i igramo se u već stvorenom svijetu. Mi smo samo seljaci koji su se mučili izmišljajući svoje priče i stvarajući svoje svjetove. Ja sam svoju sobo uz pomoć vlastite mašte pretvarala svakog dana u šta sam htjela. Ta djeca to nikada neće moći. I da, oni su okruženi tehnologijom. Ali oni gube djetinjstvo. Možda sam ja još samo jedna od onih koji nisu odrasli i znam da jesam i ja ne želim odrasti. Odrasti je bezveze. Život gubi čari. Rađe bi da sam i dalje dijete i da skupljam sličice i da, slušam priče za laku noć i gledam slike u Disney knjigama i idem u kino na narctane crtiće.
Budući da tog više nema, mogu reći da mi je drago da pripadam svojoj generaciji. Zapravo je. Mada mislim da su ljudi iz moje generacije uglavnom kreteni. Ali mi smo jedna od zadnjih generacija koje su još imale pravo djetinjstvo. Djetinjstvo koje nije bilo uništeno kompjuterima i plej stejšnima. Mi smo imali bolje crtiće na Cartoon Networku. Ne mogu opisati koliko mi se gade one Powerpuff Girls i Johnny Bravo i Kids Next Door, pa oni Ed, Edd and Eddy. Jedino e Curage može gledati. Mi smo imali Flinstonese, Scooby-Doo, Tom&Jerry, pa onda sve njih kao djecu. Mi smo imali Zekoslavne priče (i dalje imam snimljene sve epizode), Leteće Medvjediće (i to imam snimljeno), Pustolovine šumske družine, Pingu, Patljuka Davida i još hrpu stvari. Labuđu princeu 1,2,3. Sada je sve tako glupo. Ne volim današnji svijet. Sve je iskomercijalizirano i sve je pretrpano sisama, seksom i napućenim usnicama. Užas. Glazba je sranje. Crtići su sranje. Ne znam ima li uopće slikovnica.
Post je objavljen 08.10.2006. u 19:39 sati.