Probudila sam se bolesna, glava mi je bila teška u grlu me škaklja, a kroz nos ne izlazi, ni ulazi zrak. Ne mogu si pomoći, a da za to moje stanje ne krivim sama sebe. U posljednje dane tako loše spavam i nikako ne mogu stati na noge, da mi se čini da sam si sama napravila to. Kao da sam sazvala sve bakterije i viruščiće da se ugnjezde kod mene samo da bih se osjećala još gore i sažaljenja vrijedna. Opet kao dijete... Koje bi više nego išta na svijetu htjelo biti bolesno, da ujutro ne mora u školu, da cijeli dan gleda crtiće, da je sigurno.
Možda bi i stvarno voljela pasti u krevet i ne razmišljati o onome što nosi sutra, možda bi to bilo lakše nego uhvatiti se u koštac sa svakim danom koji mi u posljednje vrijeme nosi sve manje oduševljenja.
Nočas su me uz temperaturu morili svakakvi snovi i ujutro sam bila tako umorna, i sada sam umorna.