Razumij moje riječi, ako možeš i ako znaš. Ne tražim ništa više, niti od sebe, ni od ljudi oko nas.
Bio sam mlad, naivan i slijep. Niti dijete, niti muškarac. Nesiguran u samog sebe i u svoje osjećaje. Nisam još ni sada pronašao svoj pravi identitet. U tim godinama, mislio sam da znam što je svijet, da znam što je ljubav, da sam za nju spreman.
Ni pomišljao nisam da ljubav u pravom životu, nije ni slična ljubavi o kojoj sam čuo u bajkama. Možda me je taj događaj promijenio, ili sam se možda promijenio sam.
Sreo sam je tog jesneskog dana. Da li je bila ljubav na prvi pogled, nisam siguran. Sjećam se samo njezinih očiju, njezinog osmjeha, njezinog hrabrog ponašanja. Baš to ponašanje koje je dovodilo do svih naših svađa.
Ali ipak, svaka svađa slatka je bila, pomirenja poslije jos slađa.
Svađali smo se o svakoj maloj stvarčici, ona govorila da sam djetinjast, a ja da je ona puna same sebe.
Nisam ni zamišljao da ću se zaljubiti BAŠ u nju, a još manje da će se zaljubiti ona u mene.
Od samog sam početka jasno govorio, da ona nije za mene, i da ja nisam za nju.
Desilo se ipak, ono što ni jedno nismo vjerovali da će se dogoditi. Sjećam se kako me je zvala, svaku riječ što mi je rekla, svakog pogleda što mi je slala.
Začuđeni smo bili, i ja i ona. Kada smo shvatili što osjećamo, ipak, hrabro sam osjećaje svoja krio, jer sam znao da naša ljubav je zabranjena. Objašnjavao sam na sve moguće načine, da se ne bori za mene, da je to nemoguće. Ali je spremna bila na sve. Što sam ja više bio protiv toga ona je sve više i više bila za to.
Nisam joj mogao reći, mada je volim, da želim da bude dio života mog. Zato sam govorio ono što je suprotno. Znam da mi vjerovala nije, bila je iskusnija. Mogala je vidjeti po meni što osjećam, ali s vremenom sam uspio, uspio sam unijeti dvoumljenje u nju.
Ona nije željela shvatiti, nije lovila moje signale koje sam joj davao, što se više borila za mene, više me je bolila u srcu rana.
Znam, glup sam bio, u nečijim očima, samo budala. Sjećam se dobro nečijih rjeci, „što ti znaš što je ljubav, pokreni se, uzmi je, uzmi nju“. Nitko tada nije svjestan bio, da budale najviše vole, srcem svim, suzama iskrenim.
Taj dio mog života, tako je sladak bio, a tako bolan poslije. Divan, bolan i nezaboravan.
Sada se pitam što da sam uzeo sansu, da sam joj dao povjerenje svoje, ljubav svoju. Nisam dijete više, nisam naivan. Svjestan sam da možda ne bi trajalo, da bi možda bila samo igra. Ipak, čovjeka više boli i peče ono što uradio nije, nego ono što je uradio, pa valjda i mene.
Možda sam zastao, možda jož živim u to vrijeme, za nju, za nas. Ne znam kako da pustim, da oprostim sebi i krenem dalje.
Kad god zakoračim jedan korak naprijed, vratim se nazad dva. Strah me je pustiti nekog blizu sebe, ne radi sebe i svoje sigurnosti. Nego radi bola što nanosim svakoj osobi što mi se približi.
Živim s krivicom, i bolom što sam je ranio svaki Božjii dan. Vidim pred sobom njene oči, pune tuge, gubitka onog trena kada sam joj rekao NE. Svi snovi su mi se srušili tada, nebo je plakalo za nas, šutnja mi je šaptala „Kukavice jedna!!“ Sve, sve što je u meni bilo je uvenulo.
Primijetili su svi da sam se promijenio. Od jednom sam postao ozbiljan, zatvoren, osmijeh na licu nisam imao toliko često kao prije. Ono malo, nasmijano dijete, postade za kratko vrijeme zrela osoba. Molili su me mnogi koji su mi blizu bili, obitelj i prijatelji da se otvorim, da ispričam što me muči. Nisam mogao, još je živa bila rana. Još gore je bilo znanje da nemam nju. Šutio sam, pravio se kao ništa nije bilo, kada me je najviše bolilo bio sam najviše nasmijan, nisam htio da itko zna kako mi se srce u tisućama komada razbija. Kažu da čovjek ne umire kada mu netko srce slomi, ja nisam umirao samo sam se tako osjećao. Nastavio sam tako, što su sati više tekli, više i više sam je zakopavao u srcu. Stvarao svoju obranu. Brzo sam se promjenio, odjednom sam imao odgovor na sve.
Napad mi je postao najbolja obrana. Osmijeh, najbolja maska. Tuga, najbolja prijateljica.
Bio sam prvi u svemu, stajao na svakom vrhu. Pravio se hrabar, u ponosu mi je bila sva pravda. Dok imam ponos, imam sve, govorio sam, nažalost, govorim i sada...
Sa satima sam je počeo zaboravljati, ići dalje, ali sudbina očigledno mi to nije dala. Nekoliko trenutaka kasnije sanjao sam je, opet sam je sreo u snovima. U drugom gradu, gdje sam se najmanje nadao. Sve, baš sve mi je prošlo kroz glavu. Sve što smo doživjeli, što smo imali i izgubili. Tako čudno sam se osjećao, jer gledajući u njene oči isto sam vidio. Isti osjećaji. Pozvala me na kavu, začuđeno sam rekao „da“. Isto kao da su same riječi iz mene izašle, niti sam mislio, ni razmišljao, kao da mi je netko izvukao tu malu riječ iz mene.
Dok smo šetali jedno kraj drugog, samo mi se jedna rečenica vrtila u glavi, „Zašto me ne mrzi??“.
Kada smo napokon sjeli, počela je pričati. Stalno je pričala s mojim prijateljima da bi znala sve o meni. Kako živim, što radim... Nisam mogao da shvatiti. Zašto???
Napokon je objasnila, da me morala pustiti jer je nisam volio, a nije bila u stanju zaboraviti, mada je probala. Tako sam bio ljut, na nju, a najviše na sebe.
Opet sam vidio borbu u njenim očima, počela je pričati o novom početku, kako će lakše biti ako smo dvoje, da ćemo sve uspijeti, ako hoćemo..
Znao sam, opet sam bio svjestan, da je nemoguće, da ne mogu, mada mi je to i sada najveća želja. Zaustavio sam njenu priču. Rekao sam polako, sav zaleđen od bola, da imam drugu, da sam krenuo dalje, da mi nije više dio života moga. Nije znala da još drugu nisam ni pogledao, kamoli zagrlio.
Kako bi joj drugačije objasnio, da je volim više nego život svoj, da bi za nju i zadnji dah dao, ali da ne mogu jer se bojim.
Pao sam, opekao se, sada sam se morao sam dignuti iz pepela. Za ovu borbu sam znao da nemam nikoga kraj sebe, jer nitko nije bio za nas.
Čudno da sam mogao tako lako lagati, inače me je čitala kao otvorenu knjigu, ali u to vrijeme već sam se promjenio... zatvorio. Isto kao da ništa nije u meni vise živjelo, samo borba za sebe i tuđu sreću.
Rastali smo se taj dan, i molio sam Boga da je nikada više tužnu ne vidim. Da me makar od te boli odvoji, da makar to ne moram gledati.
I sada se sjetim, svojih mašti i snova u vremenu s njom, sjetim se svog idealističnog razmišljanja. I prije nje sam puno puta bio ranjen, stalno sam našao način i dizao se iz pepela, sam, uvijek sam. Slijepo sam vjerovao u sve ljude, ništa loše u nikog nisam vidio. Uvijek sam bio spreman da pomognem, da saslušam, isto kao i sada, jedina razlika sada je da ne vjerujem u sve. Nisu mi više svi ljudi dobri, sada pazim, polako gazim gdje ne znam kakav je pod. Puno sam puta propao sam u borbi da pomognem drugima, borio sam se, a ni sam nisam imao snage za to.
Naučio sam se živjeti, dan za danom, fešta za feštom, kao svi ostali u mojim godinama. Sa osmjehom na licu i sa slikom budućnosti pred sobom.
Ne, ne bježim od svojih grešaka, živim s njima svaki dan. Živim sa znanjem da sam bio tvrđava, ali nisam bio bedem bio sam slab.
Znam da još uvijek ne vjerujem u onu izmišljenu sreću, i znam da ne dam ljude da mi priđu bliže. Nije ona kriva za to, kriv sam ja. Ja sam u svojim rukama imao sve, ali sam to od sebe odbacio. Jedno vrijeme sam čak i izgubio vjeru u ljubav, ali istina je da još uvijek u meni živi ta nada. Ne znam što me u životu čeka, samo jedno znam, srest ću opet nekoga, možda ću čak voljeti i više nego što sam volio tebe. Do tada živim sa sjećanjima... sa znanjem da si napokon sretna.
Ako Bog mi nije dao tebe, makar je poslušao molitvu moju. Zadnji put kada sam te sreo bila si sretna. Na početku novog života svog. Od tada se nismo sreli, ali napokon imam mir u srcu zbog tebe. Napokon znam i vidim da si sretna!!
Ne, ne volim je više. I ljubav se s vremenom briše, ali sjećanja ostaju, žive u meni, ganjaju me. Znam kada dozvolim samom sebi, da otvorim svoje srce, da pustim neku drugu unutra da će čak i ta sjećanja izblijediti, ali ne još... Kada budem spreman, ako ikada budem spreman.
Nije mi žao sto ja nemam sreće, jer sam ja to jednom prije imao s tobom. Naučio sam mnogo od nje, od ljubavi te, mada je bila prokleta. Naučila me je da otvorim oči, da vidim svijet takav kakav je. Da prestanem sanjati o svemu, i da prihvaćam realnost za to što je, a ne za onako kako ja želim da bude.
Mnogi me sada zovu „mali bez srca“, nije mi žao, niti žalim samog sebe radi toga, moja je greška jer tako sam se svijetu predstavio. Čuo sam svašta o sebi, zvali su me i arogantan, i sebičan, tvrdoglav i bezobrazan, oštrog jezika, svađalica velika..
A nisu znali, i ne znaju, da u dubini svoje duše još bolujem, da sam dobar, da bi pomogao svakome tko god zatraži pomoć, da sam žrtvovao sve za druge ljude, da bi oni mogli biti sretni. Moje hrabro i hladno ponašanje je samo obrana. U dubini duše sam još ono nesigurno dijete što sam nekad bio, jedino što se promijenilo je, da sam prestao da sanjati. Znam sada što je realnost, i da sami sudimo nad svojim životima je samo bijedna laž.. Drugi odlučuju, drugi nas navode na naše odluke.
Tko ovo pročita, nek me po ovome sudi, ovo govori tko sam i što sam. Ne sudite ljude po ponašanju, ne nikada. Jer svako ponašanje neku tajnu krije, neka je pronađe taj tko smije.
Tražila si priču o meni, eto, to je to, ti si mi presudila prerano.
Sada ponovo sjedni, sudi mi ponovo, a ako bude tvoja presuda loša, makar će ovaj put biti bazirana na iskrenost...
Pisano za sve vas, a pogotovo za jednu osobu, koju gubim radi svoga straha, zato što se ne znam otvoriti. Nemojte zatvarati svoja srca, vjerujte mi, ako ga jednom zatvorite teško ćete ga otvoriti. Ona mi je nešto rekla što mi je otvorilo oči, ako nastavim ovako da ću sam ostati do kraja svog života. Najviše je bolilo što sam bio svjestan toga, i što sam se sa svojim godinama već pripremao na život u samoći.... Umjesto da me bude strah, ja sam se samoći pripremao. Ne dozvolite to sebi, ne idite mojim putevima, svi griješimo, ali nađite oproštaj za sebe i druge.
Za mene je ona izgleda već predaleko...
-Josip-
Post je objavljen 08.10.2006. u 00:40 sati.