Ova je tema još uvijek vrlo nezahvalna, ali može biti i uzaludna ako se s njom zakasni. Još nam je uvijek u svježem sjećanju knjiga žalosti otvorena povodom smrti Franje Tuđmana pred sedam godina u velikoj dvorani Gradske vijećnice u koju su veliki štovatelji njegova lika i djela, ali još više oni koji su se radi vlastita probitka nalazili, i nalaze se, uz jasle, ispisivali nekrologe, hvalospjeve i žal za ocem nacije, pravne države i društva u galopirajućem pohodu prema općem blagostanju. Uspio sam tada u toj knjizi, za koju se zalažem da bude pristupačna javnosti, pročitati jedan komentar za koji mislim da je rekao sve o Franji Tuđmanu: "Treba ga zapamtiti kao prvog predsjednika Republike Hrvatske", zapisao je taj posjetitelj i potpisao se punim imenom i prezimenom.
U svezi novoga svjetlećeg sustava, nasuprot i glede mračnoga sistema, znao je misliti pokojnik, moramo društveno vlasništvo pretvoriti u državno, a onda privatizirati, dati, državotvorcima iz naših redova. Proleterska klasa koja je stvorila ogromno društveno bogatstvo nestaje u novom sustavu, sustavu najamnih radnika i tajkuna u pejorativnom smislu. (Tajkuni su, da se prisjetimo, u pravom smislu riječi bogatuni na temelju svojih sposobnosti, a ne podobnosti).
Kako se polako, ali sigurno, ispravlja pogled i dojam na lik i djelo prvoga predsjednika, tako neke sile kojima odgovara pučka zabluda pokušava vratiti stare dojmove na način da se tom prvom predsjedniku podignu spomenici u što većem broju. Tako i gradonačelnik naše metropole, koja više i nije dostupna običnom smrtniku, ničim izazvan, uporno gura izvedbu spomenika u njoj. Da li je on europski orijentiran nije važno ni njemu ni meni, ali njemu je važno da dobije političke poene. Pa bilo od koga, ni to mu nije važno. Ali promatračima EU ne izmiče pozornosti ta nastojanja oko čovjeka dvojbene prošlosti, dvojbene ličnosti, upitne humanosti i bolesnih ambicija. Njegova Hercegbosna glasom pade, zaključuje Slobodan Šnajder, pa odoše naši novci uzalud. I tamo progledaše gospodine Hebranže. Uzalud ste blatili socijaldemokrate u Mostaru i Širokom Brijegu.
Osjećam da je ovaj sustav u pogledu ljudskih sloboda puno gori od prošloga i ljudi se ne ufaju puno proturječiti i iznositi mišljenja koja ne odgovaraju vlasti, a ona uporno podgrijava strah i nesigurnost po svim porama ljudskoga življenja. Zato je i šutnja o stvaranju kulta prvoga predsjednika i trošenju novca na razne spomenike očekivana, a ta šutnja, posebno intelektualaca, konstanta je naše prošlosti, ali i sadašnjosti. Ona se očituje i na stranicama ovih blogova ukoliko sadržaj zadire u osjetljive teme.
Na kraju; nisam za spomenik prvom predsjedniku dok povjesničari s potrebnim odmakom ne donesu meritorni sud o njegovom liku i djelu, dok se ne donese sud o najvećoj pljački hrvatskoga puka po pitanju pretvorbe pod vlašću toga predsjednika, njegova uloga u Bosni i Hercegovini, dok se ne donese sud o paleži, miniranju i pljački naselja s pravoslavnim stanovništvom. Ovo posljednje sramota je ljudska i nacionalna, ovo nije domoljubno ni rodoljubno, a moralne i materijalne posljedice snose i oni koji su se protiv toga na vrijeme borili. I ti zločini bili su blagoslovljeni od državotvoraca, i za to je znao sam vrh državni. Na čelu s predsjednikom.
Post je objavljen 08.10.2006. u 07:00 sati.