Evo, konacno da i ja napisem novi post...
Odmah na početku: pozdrav mojem burazu koji mi jakkko nedostaje...
Naslov je: takakv kakav je. Moja realnost, moja stavnost.... Ono što se doista događa u mojoj glavi. Sve što se «nekada» događalo, sve mi se vratilo u mojem snu. Naime, u onći između 6. i 7. listopada, sanjala sam ono što mi se događalo, sanjala sam onaj dan... Onaj dan kad sam osjećala ljepotu života i dragocjenost prijatelja. Sanjala sam onaj dan, onaj trenutak kad sam spoznala da je prijateljstvo nešto najljepše što se može imati na ovom svijetu i da je samo ono dragocjeno!!!!
Sjećanja sadrže sve naše tuge, nemire , ali i lijepe stvari...
Mogu nam biti savršeni suputnik....
Da ih nema, puno bi se toga zaboravilo, i dobrog i naravno lošeg...
Ponekad je stavrno dobro što se možeš sjetiti pa čak i onog lošeg, to ti možda može koristiti u život (npr. ne ponavljaš iste greške...)
I onda, kad nam je najteže, shvatimo da nam je moguć spas u sjećanjima, mogu nam biti i utjeha... slušaju bolje od najboljeg prijatelja...
I, iako mi je cjeli dan u odlicnom raspoloženju, navečer me hvata ovo:
Bijelo dugme
Nakon svih ovih godina
Tebi je lako
Jer ti imaš mene
A što sam
zato dobio
Na kraju ćeš
me ostaviti
˝Ej to bi i blesav vidio˝
Poneka ljubav
možda vrijedi bola
Moja i tvoja više ne
Jer ti si samo
trag u pijesku
Gorka brazda
koja nestane
Ref:
Danas otvaram oči
Nakon svih ovih godina
Niti ja voljeh tebe
Nit' si ti mene voljela
Samo stara
navika je ostala
Poneka ljubav
možda vrijedi bola
Moja i tvoja više ne
Jer ti si samo
trag u pijesku
Gorka brazda
koja nestane
Ref (X2)
Post je objavljen 07.10.2006. u 20:24 sati.