Radio sam u nekom skroz bezveznom uredu, slažući sveki dan, sve dosadnije račune i papire. Nakon smrti moga oca, to jest, njegovog nestanka stvari su se smirile. No, još sam prije tjedan dana pročitao vjest koja me je uzdrmala; smrtonoše se okupljaju opet. Tko je novi Nasljednik?
Slažući tako, jednog hladnog jesenjskog jutra te papire i dok sam u miru pio kavu, u tom malom uredu na svom privremenom poslu ugledah poznata lica iz mladosti. One naj, naj ranije maladosti. Dok mi je otac bio živ, dok sam ga svakodnevno viđao doma, kao klinac prije nego što sam krenuo u Hogwarts. Smrtonoše. Aha, tatini prijatelji sa crnim kukuljicama. Popljuvao sam kavu koju sam taman stavio u usta od iznenađenosti.
"Koji kurac vi radite ovdje?" viknuo sam i rukom pokušao pobrisati kapljice kave sa stola.Thomas, vođa, najstariji smrtonoša prišao mi je i nagnuo se.
"Marco, trebamo te"
I tako sam čuo ono čega sam se oduvjek bojao, da me žele za nasljednika. Odbio sam. Prva tri puta. Četvrti put su počeli ucijenjivati i pristao sam. Možda čisto da vidim kako je to, oduvjek sam volio moć.
Nisam znao da povratka nema, nema i točka. Uživao sam kao kakav razmažen kralj u Voldemortovom drvocu tamo negdje bogu iza nogu. Svi su mi bili sluge. Kada je sazvano vijeće, tri dana nakon mog dolaska, bio sam zgražen. Thomas i Cezik iznjeli su svoje "planove" za budućnost.
Željeli su, kao i većina smrtonoša dobro zaraditi time da napadnu i pokolju pola Ministarstva, pa bi krenuli prema Dewsoryu(banci u zapadnom dijelu kvarta blizu Zakutne ulice) i tako dalje, u biti planirali su opći pokolj. S time da su koliko pametni bili, javili novinarma da ce napasti Dewsoryu točno sutra u ponoć. Zašto su im to išli javljati? Da to sve bude sandal. Bezveze. Sada apsolutno cijeli grad zna što će smrtonoše prvo učiniti, iako pola njih smatra da je sve to lažna uzbuna i trač. No ne i aurori.
"Zašto bismo toliko ljudi napali i to učinili...zašto ne poslušate moj plan o pljački Dewsorya, mislim, morate poslušati,hehehe...Ovako: podjelimo se u dvije skupine, jedna putem ventilacijskog odvoda i čarolijom nevidljivosti dođe do glavnog sefa. Druga skupina, koja ne koristi čaroliju nevidljivosti, razbije vrata te uključi alarm." rekao sam ponosno.
"Zašto bi druga skupina učinila to? pa uhvatit će ih."
" Da u tome je i bit! Aurori će ih uhvatiti i misliti da su spriječili pljačku, dok ce prva skupina zapravo opljačkati sef.Što kažete?" upitao sam."Druga skupina, naravno, biti će spašena i prije nego što stigne u Azbakaban, obećajem" rekao sam naposljetku.
Moj plan "manjeg pokolja" nije prošao sa nekim oduševljenjem. To je izazvalo nelagodu i nezadovoljnost kod polovice smrtonoša. Druga polovica bila je za moj plan.
Sav smeten i lud od briga jako sam se razveselio kada sam ugledao stare prijatelje. U kafiću, preko puta ulice u kojoj sam se taj dan šetao ugledao sam Dante i Aniru.
"Marco!"
"Hej, pa di ste vi? Anira, Dante koliko vas nisam vidio..."
Uvijek je lijepo sresti prijatelje, makar kroz toliko vremena. Nisu se promjenile. Nakon dugog razgovora, stiglo je i to pitanje:"Gdje radiš?" upitala me Anira.
"Pa....O tome sam i htjeo razgovarati. Trebam savjet, a i pomoć možda...No ne znam..." započeo sam, ali me Dante prekinula."Što ne znaš? Pucaj, znaš da ćemo pomoći. Što, problemi u poslu?"
"Aha...mislim da se zbog nezadovojstva "radnika" sprema mala pobuna na "šefa" jer "šef" ne želi takav pristup radu kakav oni smatraju najboljim..." šaptao sam.
"Dobro, Marco prestani. Ne pričaj sa šiframa. Reci, o čemu se radi? Kakvi radnici? Imaš tvrtku?" upitala me odjednom Anira.
"Sumljam na pobunu protiv mene, a to ,vjerujte mi nije dobro." rekao sam.
"Daj više, pobunu koga? Gdje radiš?"
"Pobunu smrtonoša. Pobunu protiv Nasljednika. Ljudi, ja sam u ogromnim problemima..."
Marco Riddle
Post je objavljen 08.10.2006. u 11:19 sati.