Ako mi ne vjerujete, ne morate. I meni je teško shvatiti što se sve zbilo. Osjećam se kao žrtva nekog bolesnog uma. Nekog tko me je stvorio samo da me muči.
Počelo je idealno. Probudio sam se minutu prije budilice. To mi se nije desilo već nekoliko tjedana. Mirno sam pričekao da mi na svojem skromnom izričaju kaže da je bilo dosta spavanja i odmah ju ugasio. Volim kad mogu kontrolirati situaciju. Umivanje, oblačenje, doručak, sve je prošlo u redu, čak savršeno. Nisam se spotaknuo o nešto na podu, nisam otkrio novi prišt, nije me zabolio zub. Baš ništa loše se nije desilo. Nije bilo čak ni naznake.
Toga sam postao svjestan u 7 sati i 42 minute kad sam upalio televizor. Nisam ga trebao upaliti, nisam ni želio. Glupa navika. Kad sam čuo dramatične glasove meksičkih glumaca i glumica, pali su mi napamet neki slični hrvatski uradci. Legendarna scena u kojoj jedna ženska kaže drugoj nešto u stilu: "Ti si ubila moju Goldi!!!" Ugasio sam televizor. Prekasno. Dan više nije bio dobar.
Akcija je počela s mojim sljedećim potezom. Elegantno odbacivanje daljinskog na televizor završilo je njegovim bliskim susretom s podom. Refleksno sam se sagnuo da ga pokupim i pokupio usput čelom ugao televizora. Isto tako refleksno sam se uhvatio za glavu i laktom opet udario televizor. Zaboravivši načas glavu, pogledao sam kako su lakat i plastika. Niti jednom nije bilo ništa. Sjetio sam se kako se prečesto hvalim tvrdoćom svoje glave. Bolje da šutim. Ne mogu razbiti ni tri milimetra plastike. Razmišljanje mi je prekinula crvena boja na prstima. Krv. Kvragu. Uspio sam si napraviti rupu na glavi. Odjurio sam do ogledala. Sitna riba. Ozljeda jedva da se vidi. Bio sam pomalo razočaran. Previše boli za par kapi krvi. S druge strane, ne sjećam se kad sam zadnji put krvario. Ne bi smetalo da i sljedeći put bude tako.
Nije bilo. U sljedećih deset minuta uspio sam se dvaput porezati. Prvo je djelovala glupost: veleumno sam pokušao žonglirati noževima. Jedan mi je pao. Drugi je bio bačen, sretan zbog još jedne uspješno izvedene zadaće. Prisjetio sam se da su rane na šakama posebno iritantne. Podsjećat će me na to i najnovija predstavnica vrste. Sljedeći put je na djelu bila loša taktika. Spremio sam onaj pali nož, a bačenim sam si namjerio odrezati komad kruha. Očito ga je uhvatila neka krvomanija jer sam si uspio zarezati prst do nokta(što je prava majstorija ako počnete iza nokta). Nije to strašna porezotina, ali je megalomanična pa izbaci dosta krvi dok se ne smiri dok o boli ne treba ni govoriti.
U glavi mi se rodilo nekoliko raznolikih misli:
- Ako baš hoćeš iskrvariti, ima i bržih i kvalitetnijih načina.
- ...iiiii posljednja točka večeras: dečko koji se može ozlijediti na trideset glupih načina.
- Daj probaj opet malo žonglirati.
- Kakav okus ima krv?
Odlučio sam ih ignorirati, osim zadnje.
Od doručka očito neće biti ništa. Djelomično već i zbog strepnje oko sljedeće ozljede, ali i radi vremena. Nije baš realno nadati se da ću uhvatiti vlak ako krenem iza njegovog polaska, a bilo je tri do osam, kad vlak u pravilu kreće. Vremena uvrh glave, barem onima kojima je stanica prvi susjed. Neki bi rekli da je strašno živjeti kad ti stalno nešto tutnji pod prozorom. Nikad nisam imao taj osjećaj. Na tutnjavu sam se toliko navikao da ju i ne čujem. Zato sam si i nabavio budilicu.
Dva do osam. Vrijeme za trk. Preskačem po tri stepenice. U nekom času se sjetim da nisam zaključao vrata. Bio je to dosta loš izbor trenutka. Oduvijek su mi bile blesave scene u kojima se netko kotrlja od vrha do dna stepenica. Još me više iritiralo kad takvome ne bi bilo ništa. Početni udarac i svi oni što slijede jednostavno moraju ostaviti traga. Ne govore valjda bezveze hrvatski muževi da su im žene pale niz stepenice.
U svakom slučaju, bilo je to golemo praktično iskustvo. Izuzmu li se bol tijela i ponosa, čak je i prilično zabavno. Iz meni nepoznatog razloga mozak mi je počeo svirati neku pjesmu od, mislim, Ivane Banfić. Patnju je prekinuo zvuk polaska vlaka. Skočio sam kao Goku u jednoj epizodi DB-a i vjerojatno oborio svjetski rekord u bježanju preko tračnica. Vlak sam uhvatio dostojno junaka akcijskih filmova. Čak i bolje, jer nisam visio s onog rukohvata, već doslovno uletio u vagon. Zatim sam si totalno pokvario izvedbu. Umjesto da se se smješkam gomili zbunjenih ljudi, gledao sam gotovo prazan vagon i to iz žablje perspektive. Inercija uvijek obavi posao. Ipak, ono što me zbunjivalo nije bila moja zla sreća, već manjak ljudi. Vidio sam samo jednu ušminkanu staricu koja se okrenula iza da vidi što to pravi buku, a zatim desno, valjda da kolegici po godinama saopći novost.
Bilo je premalo ljudi. Ponekad se događalo da neki vise iz vlaka zbog prevelike gužve, obično je bila hrpa onih koji su morali stajati, nikad nije bilo slobodnih mjesta za sjedenje. Nešto nije bilo u redu. Opet mi se pojavio osjećaj da sam nešto zaboravio. Nekako sam se pridigao i počeo gledati oko sebe ne bih li se sjetio što me muči. Mučila me je bol. Fizička. Posvuda. U zadnjem srazu sredio sam si jedno koljeno, jedan lakat i nos, srećom, bez krvi. Bit će zato masnica. Misli su mi se opet vratile na pitanje što sam zaboravio. Nije bilo odgovora. Taj osjećaj spada među najbolje motivatore da lupate glavom po zidu. Ili nečim po glavi. Ili da čupate kosu, ako ju još imate.
Odjednom mi je sinulo: uletio sam u vlak bez torbe. Nemam kod sebe ni novčanik. Ni mobitel. Ništa. Okrenuo sam se i iskočio iz vlaka. Nema smisla ići na faks bez ičega. Bolje da zakasnim par sati, nego da bezveze tamo sjedim. Ne isplati se. Vlak se već kretao prilično brzo. Shvatio sam to kad sam se po treći put našao u bliskom susretu s kojekakvim tvrdim objektima. Bila je to i kulminacija. Bio sam siguran da je nešto slomljeno. Prst, ruka, rebro, noga, kralježnica, bilo što. Sve je boljelo. Opet sam imao osjećaj da nešto ne valja.
Itekako nije valjalo. Prolazio je još jedan vlak, a ja sam ležao preko tračnica. Shvatio sam to kad je vlak bio oko deset metara daleko od mene. Nisam se mogao pomaknuti. Možda je ipak kralježnica.
Prije puno godina negdje sam pročitao da glava ostaje svjesna nekoliko sekundi nakon što ju se odreže od tijela. Još jedna činjenica. Šteta što to neću nikom reći. Posljednje što sam vidio bilo je nebo. Dalje je slijedio mrak.
I prosvijetljenje. Shvatio sam što me cijelo vrijeme mučilo.
Bila je nedjelja.
Post je objavljen 13.10.2006. u 23:49 sati.