RODITELJSKO PROGRAMIRANJE: MOĆ PODSVIJESNOG UMA
Malo ću skratiti manje bitne pričice. Autor teksta je išao održati predavanje i na putu je imao prometnu nesreću, pao je s motocikla velikom brzinom, naletio je na rubnik « Motor se je preokrenuo naglavce. Srećom sam nosio kacigu, jer sam pretrpio jak udarac u glavu kada je motor pao natlo. Bio sam u nesvijesti pola sata, i neko vrijeme su moji studenti i kolege mislili da sam mrtav. – totalno se je skršio par dana nakon toga jedva je mogao hodati...
Kada sam jednog posljepodneva u takvom izdanju izašao iz učionice, jedan od mojih studenata predložio mi je da bi moglo biti od koristi kada bih posjetio njegovog cimera, studenta koji je također bio i kiropraktičar. Kao što sam objasnio u šestom poglavlju moje knjige, ja ne samo što nikada ranije nisam bio kod kiropraktičara, nego sam od svoje alopatske zajednice naučio da kiropraktičare izbjegavam i smatram šarlatanima. Ali kada trpite takve bolove i nalazite se u stranom okruženju, na kraju isprobate stvari koje vam nebi pale na pamet u ugodnijim trenutcima .
U inproviziranoj ordinaciji u njegovoj studentskoj sobi kiropraktičar me je prvi put upuznao sa kineziologijom, popularno poznato kao «testiranje mišića». Kiropraktičar mi je rekao da ispružim ruku i oduprem se pritisku prema dolje koji je on vršio na nju. Bez problema sam se odupirao laganoj sili kojom je on gurao moju ruku. Tada je zatražio od mene da ponovno ispružim ruku i oduprem mu se govoreći: « Ja se zovem Bruce». Opet sam mu se suprotstavio bez problema, ali sam tada već počeo misliti da su upozorenja mojih akademskih kolega bila potpuno na mjestu: «ovo je bedasto!» Tada mi je kiropraktičar rekao da držim ruku ispruženom i odupirem se njegovom pritisku dok iskreno govorim «Ja se zovem Marry». Na moje čuđenje, ruka mi je potonula, uprkos mom jakom otporu. «Čekajte malo», rekao sam. «Mora da se nisma dovoljno odupirao; probajmo još jednom.» Tako smo i učinili a ovaj put sam se još smažnije koncentrirao na odupiranje. Uprkos tome, kad sam ponovio «Ja se zovem Marry» Ruka mi je potonula poput kamena.
Taj student, koji je sada bio moj učitelj, objasnio mi je da kada vaš svijesni um vjeruje u nešto što je u sukobu s ranije naučenom «istinom» pohranjenom u podsvijesnom umu, intektulani konflikt izražava se kao slabljenje mišića tijela.
Sa zaprepaštenjem sam shvatio da moj svijesni um, kojeg sam s tolikim samopouzdanjem koristio u akademskom ukruženju, nije imao kontrolu kada sam izrekao mišljenje koje se razlikovalo od istine pohranjene u nesvijesnom umu. Moj nesvijesni um podrivao je najbolje napore mog svijesnog uma da drži ravno moju ruku dok sam tvrdio da se zovem Marry. Zadivilo me je otkriće da postoji još jedan «um», još jedna sila, koja kopilotira mojim životom. Još je šokantnija bila činjenica da je taj skriveni um, um kojeg gotovo nisam poznavao(osim teoretski iz psihologije), zapravo moćniji od mog svijesnog uma, baš kako je tvrdio Freud.
Sve u svemu ispalo je da je moj prvi posjet kiropraktičaru bio jedno od onih iskustava koja mijenjaju život. Naučio sam da kiropraktičari pomoću kineziologije mogu iskoristiti urođenu iscijeljujuću moć tijela za djelovanje na iskrivljenje kralježnice. Bio sam u stanju išetati iz te studentske sobe osijećajući se kao nov čovijek nakom par jednostavnih namiještanja kralježaka na «šarlatanovom» stolu – sve bez korištenja lijekova. I što je najvažnije, upoznao sam se sa «čovijekom iza zavijese», svojim podsvijesnim umom !
Dok sam napuštao kampus, moj svijesni um bio je uskovitlan zbog implikacija superiorne snage mog do tada skrivenog podsvijesnog uma. Također sam povezao ta razmišljanja sa svojim proužavanjem kvantne fizike, koje me naučilo da misli mogu pokretati ponašanje dijelotvornije od fizičkih molekula. Moja podsvijest znala je da se ne zovem Marry i suprostavila se je mom inzistiranju da se tako zovem. Što je moj podsvijesni um još «znao» i kako je to naučio?
Da bih bolje razumio što se dogodilo u ordinaciji tog kiropraktičara prvo sam se posvetio komparativnoj neuroanatomiji- koja otkriva da što je neko organizam niže na na evolucijskom stablu, njegv je živčani sustav slabije razvijen i zato se mora više oslanjati na unaprijed programirano ponašanje (narav). Moljci lete prema svijetlosti, morske kornjače vraćaju se na određene otoke i tamo odlažu svoja jaja na plaži u određeno vrijeme, a lastavicese vraćaju u Capistrano određenog datuma, pa ipak, koliko nam je poznato, ni jedan od tih organizama nema nikakvo znanje o tome zašto se upušta u takva ponašanja. Ta su ponašanja urođena; ona su genetski ugrađena u organizam i klasificiraju se kao «instinkti».
Organizmi koji se nalaze više na stablu imaju kompleksnije integrirane živčane sustave na čelu sa sve većim i većim mozgom koji im omogućava da usvajaju složene obrasce ponašanja učenjem kroz iskustvo (odgoj). Složenost ovog mehanizma učenja od okoline navodno kulminira ljudima, koji se nalaze na vrhu, ili barem blizu vrha stabla. DA citiram antropologe Emily A. Schulttz i Roberta H. Lavendu: «U borbi za opstanak ljudska bića ovisna su o učenju od drugih vrsta. Mi nemamo instinkte koji bi nas, na primijer, automatski štitili od drugih vrsta i za nas pronalazili hranu i sklonište.»
Mi naravno imamo bihevioralne instinkte koji su urođeni: razmislite o urođenom instinktu bebe da siše, da brzo odmakne ruku od vatre, i da automatski pliva kada ju se stavi u vodu. Instinkti su ugrađena ponašanja koja su od temeljne važnosti za preživljavanje svih ljudskih bića, neovisno kojoj kulturi pripadaju ili u koje su vrijeme u ljudskoj povijesti rođena. Rađamo se sa sposobnošću da plivamo. Bebe mogu plivati poput gracioznih dupina nekoliko trenutaka po rođenju ali djeca brzo usvoje strah od vode od svojih roditelja.
Posmatrajte reakcije roditelja kada njihovo dijete izmakne nadzoru i odluta do obližnjeg bazena ili druge vodene površine. Djeca od svojih roditelja uče da je voda opasna. Roditelji se kasnije moraju pomučiti da kako bi Ivicu naučili plivati. Njihov prvi veliki napor je usmjeren je na svladavanje straha od vode koji su djetetu usadili u ranijim godinama. Ali koroz evoluciju, naša naučena opažanja postala su snažnija, posebno zato što mogu zaobići genetski programirane instinkte. Fiziološki mehanizmi tijela (npr. srčani puls, krvni tlak, obrasci optoka krvi/krvarenja, tijelesna temperatura) po svojoj su prirodi programirani instinkti. Međutim, jogiji, kao i obični ljudi uz pomoć bio feedbacka, mogu naučiti svijesno regulirati te «urođene» funkcije.
Znanstvenici su se fokusirali na naše velike mozgove kao razlog naše sposobnosti da naučimo tako kompleksna ponašanja.No trebali bi ublažiti svoj entuzijazam prema teoriji o velikim mozgovima razmatranjem činjenice da pripadnici reda Cetacea (kitovi i dupini) u svojim lubanjama imaju veću cerebralnu površinu od nas. Otkrića britanskog neurologa dr. Johna Lorbera, istaknuta u članku u časopisu sience iz 1980. pod naslovom «Je li vaš mozak zaista nužan?», također dovodi u pitanje shvaćanje da je veličina mozga najvažniji faktor za ljudsku inteligenciju. (Lewin, 1980) Lorber je proučavao mnoge slučajeve hidrocefalusa (vodene glave) i zaključio da čak i kada nedostaje veći dio cerebralnog korteksa mozga (vanjskog sloja mozga), pacijenti mogu voditi normalan život. Autor Roger Lewin citira Lorbera u svom članku: «U ovom sveučilištu (Sveučilište Sheffield) imamo mladog studenta s kvocijentom inteligencije 126, koji je s počastima diplomirao matematiku i socijalno je potpuno normalan. Pa ipak, momak doslovno nema mozga... Kada smo mu skenirali mozak, vidjeli smo da umjesto normalnog moždanog tkiva debelog 4,5 cm između komora i površine korteksa, ima samo tanak šlašt širok oko jednog milimetra. Mnegova lubanja uglavnom je ispunjena cerebrospinalnom tekućinom (likvor)» Loberovo provokativno otkriće sugerira da moramo ponovno razmotriti naša stara vjerovanja o načinu na koji mozak funkcionira i o fizičkim temeljima ljudske inteligencije. U epilogu ove knjige iznosim mišljenje da se ljudska inteligencija može u potpunosti razumjeti samo ako uljučimo duh («energiju»), ili ono što psiholozi upućeni u kvantnu fiziku zovu «supersvijesni um» (podsvijest-veliki ja) (svijest je -mali ja). Ali za sada bih se želio zadržati na svijesnom i podsvijesnom umu – konceptima s kojima se psiholozi i psihijatri odavno bore. Istraživači Instituta za istraživanja primata pri Sveučilištu u Kyotu otkrili su da bebe čimpanza također uče jednostavno promatrajući svoje majke. U nizu pokusa majke su učili prepoznavati japanske znakove (ideograme) za razne boje. Čimpanza je naučila izabrati odgovarajući uzorak boje kad bi se japanski znak za određenu boju pojavio na monitoru kompjutera. Nakon što bi izabrala pravu boju, čimpanza je dobivala novčić koji je mogla ubaciti u automat s voćem. Za vrijeme procesa treninga uvijek je uza sebe držala svoju bebu. Na izneneđenje istraživača, jednog je dana, dok je majka uzimala svoju poslasticu iz automata, čimpanzina beba aktivirala je kompjuter. Kad se znak pojavio na ekranu, beba je izabrala pravu boju, uzela novčić i otišla za svojom majkom do automata za voće. Zapanjeni istraživači morali su zaključiti da bebe mogu usvojiti složene vještine samo promatranjem i da ih njihovi roditelji ne moraju aktivno poučavati. (Science, 2001)
Isto tako i kod ljudi, temeljna ponašanja, vjerovanja i stavovi koje opažamo kod svojih roditelja postaju «snimljeni» kao simaptički putevi u našem podsvijesnom umu. Kad se jednom programiraju u našoj podsvijesti, oni kontroliraju našu biologiju do kraja života-osim ako ne smislimo način da ih reprogramiramo. Svatko ko sumnja u sofisticifiranost ovog snimanja trebao bi razmisliti o prvom putu kada je vaše dijete izbrbljalo nepristojnu riječ koju je čulo od vas. Siguran sam da ste primijetili njenu profinjenost, ispravan izgovor, nijanse u stilu i kontekstu i kontekstu koje nose vaš potpis.
Uzimajući u obzir preciznost ovog sustava snimanja ponašanja, zamislite kakve su posljedice kada slušate svoje roditelje koji govore da ste «glupo dijete», da «ne zaslužujete stvari», da «nikada ništa nećete postići», da se «niste trebali ni roditi», ili da ste «boležljiva, slaba» osoba. Kada ne promišljeni ili neobzirni roditelji prenose te poruke svojoj djeci oni su bez sumnje nesvijesni činjenice da se takvi komentari snimaju u podsvijesnu memoriju kao apsolutne činjenice, jednako sigurno kao što se bitovi i bajtovi snimaju na tvrdi disk vašeg stolnog kompjutera. Tijekom ranog razvoja, svijest dijeteta još nije dovoljno razvila da može kritički procijeniti da su te izjave roditelja bile samo prigovaranje, a ne nužno i stvarne karakterizacije «jastva». Međutim, nakon što se programiraju u podsvijesni um, ta verbalna zlostavljanja postanu definirana kao «istine» koje nesvijesno oblikuju ponašanje i potencijale djeteta kroz život.
Do vremena kada djeca postanu adolescenti, njihova podsvijest krcata je informacijama u rasponu od znanja kako se hoda do «znanja» da nikada ništa neće postići, ili znanja, koje su im usadili brižni roditelji da mogu uspijeti u svemu što odluče učiniti.
Zbroj naših genetskih programiranih instinkata i vjerovanja koje smo naučili od naših roditelja zajedno tvore podsvijesni um, koji može poništiti i našu sposobnost da držimo podignutu ruku u ordinaciji kiropraktičara i naše najčvršće novogodišnje odluke da se prestanemo uništavati drogama ili hranom.
Svijesni um: unutarnji stvaratelj
Evolucija Viših sisavaca, uključujući i čimpanze, kitove i ljude, donijela je novu razinu svijesti koja se zove «svijest o sebi» ili, jednostavnije, svijesni um. Noviji, svijesniji um naš je «autopilot»; svijesni um je naše ručno upravljanje.
Na primjer, ako se lopta približi vašem oku, sporiji svijesni um možda neće imati vremena postati svijestan prijetećeg proektila; ali podsvijesnu um, koji obrađuje oko 20.000.000 podražaja iz okoliša u sekundi nasuprot 40 podražaja iz okoliša koje u istoj sekundi interpretira svijesni um, natjerat će oko da trepne. (Noretrandes 1998)
Podsvijesnu um, jedan od najmočnijih procesora informacija za koje znamo, promatra i svijet oko nas i unutarnju svijest tijela, čita znakove iz okoline i odmah pokreće prethodno usvojena (naučena) ponašanja-sve to bez pomoći, nadzora ili čak znanja svijesnog uma.
Ova dva uma čine dinamični duo. Svijesnu um može koristiti svoje sposobnosti za fokusiranje na neku određenu točku, kao što je zabava na koju ćete otići u petak navečer. Istovremeno, vaš podsvijesni um može bez opasnosti gurati kosilicu naokolo i uspiješno paziti da si ne odrežete stopalo ili prergazite mačku, iako svijesno ne poklanjate pažnju upravljanja kosilicom. Pored toga šta olakšava podsvijesne habitualne programe, svijesni um također ima moć biti spontano kreativan u svojim odgovorima na podražaje iz okoline. U svojoj spopsobnosti samopromatranja, svijesni um može promatrati ponašanja dok se ne izvode. Dok se odvija unaprijed programirano ponašanje, promatrački svijesni um može se umiješati, zaustaviti ponašanje i stvoriti nov odgovor. Tako nam svijesni um daje slobodnu volju-što žnači da nismo samo žrtve našeg programiranja. Međutim, da bismo to izveli, moramo biti potpuno svijesni kako programiranje nebi preuzelo nadzor-a to je težak zadatak, što zna svatko tko je iskušavao snagu volje. Podsvijesno programiranje preutima kontrolu istog trenutka kada svijesni um prestane paziti. Svijesni um također je u stanju misliti unaprijed i unatrag u vremenu, dok podsvijesni um uvijek djeluje u sadašnjem trenutku. Kada je svijesni um zauzet sanjarenjem, stvaranjem planova za budućnost ili analiziranjem prošlih životnih iskustava iz života, podsvijesni um uvijek je na radnom mjestu, djelotvorno upravljajući ponašanjima koja su u tom trenutku prikladna, bez potrebe za svijesnim nadzorom....
Magazin NEXUS broj 11 Nastavak slijedi, tekst će se konstantno povećavati...
Post je objavljen 06.10.2006. u 21:16 sati.