zelim ga iskoristiti najbolje sto mogu...ono je neprolazno i nikad ne spava...zelim tolko toga ucinit,a opet najrade bi sjela negdje daleko s mp3-om na usima gledala kako sve prolazi...htjela bi u 2 sati noci setat nocnim ulicama nekog dalekog grada...svirati u bendu,imati stan s frendicama,obilazit koncerte,obilazit gradove...otkrivat novo i nepoznato...putovat,istrazivat,uciti..biti slobodna..ali opet imati nekoga kome se uvijek mogu vratiti..kad me spopadne najveca ceznja..i tuga...za koju ne bi trebalo biti mjesta..premalo je vremena...bojim se da necu stici..ali opet vjerojatno ima jos nesto iza,poslije ovoga...nesto slicno?nezamislivo?bez obzira sadasnjost treba iskoristit...bez obzira sto nas ceka...ili se varam?

Post je objavljen 06.10.2006. u 21:15 sati.