Pregled posta

Aleksandar Cvjetković-Kajo, glumac

OSNOVNI PODACI
ime: Aleksandar
prezime: Cvjetković-Kajo
spol: muško
datum rođenja: 1958 u Sisku
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište: Genova

Film i TV:
"Balkan Inc."(2006) TV Serija .... Marko Prilika Cens
"Moglie cinese, La" (2006) (mini) TV Series .... Erak
Hermano (2006) .... Emo
"Stagioni del cuore, Le" (2004) TV Series
"Incantesimo 5" (2002) TV Series .... Kirilov
Santa Maradona (2001) .... Landlord
A Deadly Compromise (2000) .... Federico Nuti
Vita cambia, La (2000) (TV)
Born to Ride (1991) .... German Soldier
"Velo misto" (as Aleksandar Cvjetkovic) .... Rico
-----------------------------------------------------
ALEKSANDAR CVJETKOVIĆ KAJO
Nedostaje mi desetljeće Hrvatske
Ovdje imam kolege s kojima bi mi bilo drago igrati, ali su i moj dom i karijera u Italiji. Vraćanje u Hrvatsku značilo bi ponovni početak tako da se ne bih vraćao. Rado bih radio projekte kao što je "Medeja" ili možda snimio neki film jer se takve stvari još i mogu iskoordinirati. Mogao bih povremeno raditi u Hrvatskoj, ali se ne bih definitivno vraćao - kaže nam Aleksandar Cvjetković Kajo - koji je nedavno nastupio u predstavi Medeja, a kojeg domaće gledateljstvo pamti i po nizu izvanrednih glumačkih ostvarenja pa i po ulozi Rica u Velome mistu i ruskog mafijaša u seriji Čarolija
Razgovarala Lidija ZOZOLI Snimila Sandra VITALJIĆ
arhiv SD

Hrvatski glumac Aleksandar Cvjetković Kajo, koji je u predstavi "Medeja" Teatra Ulysses glumio ulogu Jazona, proteklih jedanaest godina živi i radi u Genovi. Prije odlaska u Italiju Kajo Cvjetković je u hrvatskom kazalištu, na televiziji i filmu ostvario niz zapaženih uloga, kao što su one u "Titusu Andronicusu" u režiji Koste Spaića i "Bauhausu" i "Naciji" Paola Magellija. Oni s malo boljim pamćenjem zasigurno ga se sjećaju u ulozi Rica, perspektivnog mladog igrača Hajduka u TV seriji "Velo misto". Glumački i redateljski rad u Teatro Stabile di Genova Cvjetkoviću je donio i niz uloga u talijanskim filmovima i TV serijama. Jedna od takvih uloga je i pojavljivanje u ulozi ruskog mafijaša u nekoliko epizoda serije "Incantesimo" (Čarolija) koju trenutačno prate i hrvatski gledatelji. Iako odsutan s hrvatske kazališne scene čitavo desetljeće, Kajo Cvjetković u kontaktu je s hrvatskim umjetnicima, a s redateljem Laryjem Zappiom radio je na postavljanju Shakespeareova "Richarda III" u Teatro di Ricerca Salento.
- Biste li se sada, nakon jedanaest godina, vratili u Hrvatsku?
Iz Hrvatske sam otišao nakon posljednje izvedbe "Hekube" na Dubrovačkim ljetnim igrama 1991., ali sam u Italiju otišao već početkom svibnja. Moja supruga je već bila u Bariju jer njezini roditelji nisu bili najsretniji tijekom događaja u Hrvatskoj. Od kada sam otišao, mnogo se toga promijenilo tako da meni nedostaje tih dvanaest godina Hrvatske. Ovdje imam kolege s kojima bi mi bilo drago igrati, ali su i moj dom i karijera u Italiji. Vraćanje u Hrvatsku značilo bi ponovni početak tako da se ne bih vraćao. Rado bih radio projekte kao što je "Medeja" ili možda snimio neki film jer se takve stvari još i mogu iskoordinirati. Mogao bih povremeno raditi u Hrvatskoj, ali se ne bih definitivno vraćao.
- Surađivali ste s Magellijem, Tauferom, a spomenuli ste i kolege s kojima biste rado zaigrali na sceni. Tko vam je još ostao u sjećanju i s kojim biste kolegama rado radili?
S Vitom Tauferom predstavu "Odisej i sin ili Svijet i dom" i s njim je bilo fantastično raditi jer je on vrlo lucidan režiser. Pogotovo ako ima dobru ekipu koja instinktivno reagira. Taufer zna iskoristiti glumca do kraja, a što je za glumca ljepše nego da bude u potpunosti iskorišten. Mislim da bih u svako doba ponovo radio s Tauferom, bilo na hrvatskom ili na talijanskom. U tu kategoriju redatelja spada i Dušan Jovanović s kojim sam radio "Titusa Andronicusa". Čuo sam da mu predstava koju je nedavno radio u Zagrebu nije baš najbolje prošla, ali ni Peteru Brooku nije uspjela svaka predstava pa zašto bi morala uspjeti Jovanoviću. Uspješna predstava je i pitanje koncentracije i redatelja i ljudi s kojima radi. Kada se ljudi "nađu" u radu na nekom projektu, onda se može igrati i telefonski imenik, a da to bude dobro. Mislim da je takva predstava bila "Izbacivači" koju nisam vidio, ali sam o njoj mnogo slušao. Kad se na nekom projektu nađe ekipa spremna za kazališni podvig, kao što je bila ekipa te predstave koja je odigrana više od tristo puta, onda se dogodi pravo kazalište. S Magellijem sam radio "Bauhaus" i "Naciju". Rado bih radio sa Sretenom Mokrovićem. Čuo sam da je Navojec sjajan dečko, radio bih s Almom Pricom. Uglavnom sa starom generacijom, neka mi oproste mlađi kolege, ali ih nisam gledao. Ne znam, doduše, bi li oni htjeli sa mnom igrati. Ja sam uvijek jako kritičan prema sebi pa bih i sam razmislio da li bih igrao sa sobom.
- A što je s ulogom Jazona u "Medeji"? Jeste li po tom pitanju zadovoljni, s obzirom na samokritičnost?
Nije da sam uspio, već još uvijek pokušavam uspijevati iz predstave u predstavu. Ovaj projekt je specifičan i po tome što uvijek imaš osjećaj kao da je u pitanju kontinuirana generalna proba. Čak nismo imali ni pravu premijeru, već je to bila jedna malo jača predstava. Ja zapravo nikada nisam zadovoljan onim što napravim i uvijek me muče prazna mjesta koja ostaju. Radim ulogu kao da imam puno malih otoka koje nastojim povezati, a ti mostovi koji nastaju funkcioniraju kao neka vrsta osvješćenja onoga što još treba napraviti. Što je više mostova, to je uloga bolja. Mislim da ću do zadnje izvedbe podići još novih mostova.
- Prije jedanaest godina izabrali ste Italiju. Kada se osvrnete unatrag, jeste li zadovoljni svojim dosadašnjim izborima u životu?
Ne mogu reći da sam nešto uistinu odabrao u mojoj profesionalnoj karijeri. Nikada nisam pristajao na uloge ili ih odbijao. Mislim da je to pitanje sudbine u smislu da ti stvari, uloge, situacije dolaze radi nekog pročišćenja, izgradnje samoga sebe.
Recimo, moja odluka da predajem u školi bila je i meni čudna, ali se, nakon sedam godina, pokazalo kako je to bila karika koja mi je nedostajala. Ne samo za izgradnju mladih ljudi već i za moju vlastitu. Isto tako, moje bavljenje režijom. Režija je glumcu užasno potrebna kako bi shvatio redateljev proces i kako bi mogao znati što se od njega točno zahtijeva. Dogodi se da je režiser glumcu protivnik jer stalno kopa po njegovoj intimi. Kada glumac shvati poziciju režisera, lakše mu je raditi na predstavi, može olakšati situaciju.
- Radite u Teatro Stabile di Genova. Kakvi su talijansko kazalište i glumci?
Kazalište u Italiji drukčije je od hrvatskoga, njegovu bazu čine teatro stabile, odnosno državna kazališta sa stalnom dotacijom. Njihov je repertoar, zbog novca koji se ulaže, a i po svojevrsnoj direktivi, vrlo klasičan. Kazalište u Italiji nije mjesto gdje se nešto događa između glumaca i publike, već je ono pitanje prestiža. Za hrvatske pojmove, iz perspektive hrvatskih glumaca i publike, to je doista operno kazalište. U njemu nema mnogo hrabrosti za redateljska ili glumačka istraživanja. Jedan Ronconi, ili pokojni Streller, ili Petar Stein, koji imaju novca za produkcije, hrabrost i podršku, mogu napraviti kazalište koje ne zaostaje za razinom Brooka ili Pintera. To je kategorija kazališta gdje i ja plivam i radim. Postoji i mnogo malih kazališta koja su komercijalna i pokušavaju biti moderna. No, ono što je njima moderno, način na koji se modernizira, u Hrvatskoj je prošlo prije dvadeset godina. Nekada su u Italiji postojale jake kazališne grupe koje su s predstavama obišle cijeli svijet. Talijansko kazalište je zapravo jako zatvoreno i ne želi se otvoriti.
Jezična barijera je nešto što se u Italiji ne može samo tako nadići. Moram priznati da se u principu vrlo malo družim s kolegama glumcima u Italiji jer su oni vrlo dosadni i često su nenačitani. Stalno govore o samima sebi. Najviše vremena provodim s inteligencijom kazališta, a to su naši tehničari, pred kojima me je ponekad sram koliko više od mene znaju. Govorim ponajprije o Genovi jer njih najviše poznajem. Oni su čisti genijalci.
- Radili ste na talijanskoj televiziji, primjerice u sapunici "Čarolija"?
Na televiziji i filmu radim od prije nekoliko godina. Mogu reći sve najbolje o pokušaju talijanskog filma da se othrva amerikanizaciji filma i da se vrati na pozicije jednog Fellinija, pozicije originalnosti talijanskog filma. To je vrlo pozitivno i ja se nadam da ću pronaći svoje mjesto u svemu tome. U "Čaroliju" sam ušao bez probnog snimanja. Znali su za mene i pozvali me na set. Moram priznati da sam, nakon poziva, morao pogledati nekoliko epizoda kako bih vidio o čemu se uopće radi. Ali radio sam i druge stvari koje su mnogo kvalitetnije, televizijske i kinofilmove, kao što je film "Il Testimone" (Svjedok) Michele Soavi za koji se nadam da će ga hrvatska publika vidjeti. "Čarolija" je kvalitetna sapunica, ali spada u B kategoriju produkcije. Raditi u sapunicama i na televiziji je dobro što se tiče popularnosti. Zgodno je kada te prepoznaju tvoj prodavač ribe, mesar ili trgovac, ali to nije stvarni pokazatelj kvalitete glumačkoga rada.
- Provodite li i u Italiji "radna" ljeta kao ovdje na Brijunima?
Uvijek sam odbijao raditi preko ljeta osim ako je upalo neko snimanje. To onda obično ne traje više od 15 dana. Nisam nikada želio upropastiti ljeto. Stalni sam turist na jadranskoj obali jer smo i moja supruga i ja zaljubljeni u jadranske otoke. Taj užitak sebi ne bih želio pokvariti nekim poslom koji je loš i nesiguran. Preko ljeta sam boravio na Lastovu, u Bolu, na Lošinju, u Rovinju. Šetali smo se po obali i otocima. Uglavnom smo se odmarali dalje od kazališta i kulturnih zbivanja tako da već dugo nisam bio u Dubrovniku. Znam da da je Dubrovnik prije bio meka za glumce s raznih strana, ali i za publiku. Mislim da je najvažnije u toj ljetnoj kulturnoj ponudi imati puno dobrih predstava, dobrih kazališta i jakih festivala jer zdrava konkurencija ide nauštrb lošem kazalištu.


Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2006.








-------------------------------------------------------------
Blic
Aleksandar Cvjetković: Čini se da smo sve više mehanička, a sve manje emocionalna bića. U Italiji je pozorište, žargonski rečeno, mrtvije od ovdašnjeg
Skrivam se iza uloga
Aleksandar Cvjetković je diplomirao glumu na Akademiji u Zagrebu 1980. godine u klasi Radeta Šerbedžije, potom igrao na raznim scenama SFRJ, a onda se 1991. preselio u Italiju gde je takođe napravio zavidnu karijeru. Igrao je u tamošnjim pozorištima preko dvadeset uloga, snimio nekoliko filmova, glumio u brojnim TV ostvarenjima i do skora radio kao profesor glume na Akademiji u Đenovi. Jugoslovenska publika upravo ima priliku da ga gleda u italijanskoj TV seriji „Opčinjeni“ u kojoj tumač lik Kozaka. Za sebe kaže da je kameleon jer se zapravo ‘skriva iza svojih uloga’.

Prisećajući se studentskih dana Cvjetković, uz osmeh, kaže kako je bio u grupi „Akter“, koju su neformalno zvali „Šesta lička“, jer je Šerbedžija te godine, nehotice, primio klasu u kojoj su bili većinom Ličani.

„U Beogradu nikada nisam radio ali sam relativno često dolazio na gostovanja sa Subotičanima ili hrvatskim kazalištima. I pamtim to vreme kao nešto baš dobro.“

Kako i zašto je došlo do toga da 1991. godine odete u Italiju?

- Znamo šta se tada dešavalo na ovom prostoru, a u meni se javila jaka slutnja da tu više neće biti sastavljanja, već samo može biti raspadanja. Sa druge strane supruga mi je Italijanka.

Imali ste nedavno premijeru u Nacionalnom teatru u Rimu?

- Reč je o Pirandelovom tekstu, zapravo dramatizovanom romanu „Beleške snimatelja Serafina Kupija“. Igram glumca, Sicilijanca, čoveka koji odlučuje, nakon nekog ekscesa u studiju, da prestane da komunicira sa svetom. Jer, svet je postao isuviše mehaniziran što ga je opredelilo da se povuče i zatvori u sopstvenu emotivnost. Mislim da je komad na svoj tihi način veoma aktuelan. Jer, čini se da smo sve više mehanička, a sve manje emocionalna bića.

Igrali ste prošlog leta na Brionima u „Medeji“ sa Mirom Furlan; kakav je utisak taj rad ostavio na vas?

- Predstava koja je imala strahovit odjek. Bio je to na neki način povratak Mire Furlan u ove krajeve. Što se mene tiče, bilo je to uzbudljivo i interesantno iskustvo.

Koja vas je uloga najviše obeležila?

- Sigurno „Ričard III“ u režiji Ljubiše Ristića. Istina, mnogo sam naučio i od Šerbedžije, ali sa „Ričardom III“, kreću lagana scenska otkrivanja i otkrovenja. Naime, tu sam ‘pekao zanat’ u smislu kanalisanja sopstvene energije. Od 1986. kada sam, recimo, počeo da radim sa Brikom osvestio sam to da postoje nekakva usmerenja, kanalizacija osećaja, zapravo cele glumačke veštine. Naravno Ristić je maher i vrlo dobro zna pogoditi žicu.

Jeste li ga skoro videli?

-Da, pre neki dan. Mi smo ostali u izuzetno dobrim odnosima, kao bivši borci (smeh). I niko ne upliće svoja politička opredeljenja u naše prijateljstvo.

Možete li uporediti sličnosti i razlike između sredina u kojima ste radili?

- Postoje velike razlike već između beogradske i zagrebačke škole, a da ne govorimo o razlikama kada se govori o Italiji koja je u osnovi konzervativna. Tamo je pozorište, žargonski rečeno, mrtvije nego ovde. Ono što mi smeta na ovim području je preterana razbarušenost pa čak i, grubo govoreći, prljavština koja se meni uistinu sviđa, ali samo do određene mere. Kao kad uđete u nečiji stan i osetite haos življenja, to znači da se tu živi, međutim ako je u stanu urnebes onda je tu nemoguć život i sve zapravo prerasta u negaciju života. A na terenima bivše SFRJ se ta prijatna živost pozorišta brka sa urnebesom.

Tatjana Nježić
-------------------------------------

http://images.google.com/images?hl=en&q=ALEKSANDAR%20CVJETKOVI%C4%86&btnG=Google+Search&sa=N&tab=wi

Post je objavljen 05.10.2006. u 00:00 sati.