Danas sam se osjećala jako kriva. I možda sam to djelomično i bila, ali do posljednjeg trenutka nisam to željela priznati. Uvijek tako reagiram. Ustvari, užasan mi je osjećaj da ne mogu promijeniti to što sam napravila, a da obečanje da to neću ponoviti zvuči tako prazno i beskorisno. Mrzim se kada kažem - pa ne znam što bi rekla, ne znam kako da to ispravim - a zaista ne znam što da drugo kažem. S druge strane svaka priča ima dvije strane i ono zašto sam kriva u mojoj glavi izgleda drukčije. A ponekad to za što sam kriva je bilo toliko slatko u tom trenutku da kasniji osjećaj krivice rijetko ga može nadjačati.
E, tako je bilo danas. Bila sam kriva, bilo mi je žao, ali bilo mi je i drago. Drago što je greška bila moja, što sam je u tom trenutku htjela napraviti više od ičega. I što sam je napravila.