Marketing
...To ViŠe NiSaM jA...
Dođe mi vjerojatno ovako s vremena na vrijeme užasni dani u životu...makar još mi ništa nije toliko naudilo kao pljuvanje vlastite mene po mojim mogućnostima...nekako,,,kao da tonem...opet ne znam zašto....više kao da ne vjerujem da išta mogu, pustila sam sve iz ruku i dala životu i sudbini odluku što će mi biti...nemoćna sam i zlo mi je od toga...propadam, ali sam svjesna toga...time još više boli...
Danas sam kružila gradom gledajući u ljude i izbjegavajući odlazak doma, isto ne znam zašto...doma, kao da sam zatvorena i odjeljena od svijeta, kao da ne postojim,,,a ako postojim nisam ni sjena onoga što sam nekada bila...
šetala sam zrinjevcom...tražila sam neki mir...vratila se u botanički i sjela pokraj fontane...gledala sam svoj odraz u vodi...mislila si...što je od tebe nastalo, nisi vrijeda života ili postojanja, nisi nitko i ništa, zašto se onda trudiš ne propasti i biti netko?
i dok sam krenula doma još nisam našla odgovor na to pitanje...po prvi puta u svome životu žalila sam samu sebe, nisam plakala, znam da ne vrijedi ili će ikada vrijediti...jednostavno je teško prihvatiti činjenicu da ću polako uskoro umrijeti iznutra, postati trula u duhovnom pogledu, beztežinski umrijeti i ostati bez onoga što mi je najvrednije do sada bilo...svojega razmišljanja i vjere da mogu sve samo ako dovoljno rada, truda i upornosti uložim u to...tramvaj me je posebno fascinirao...smrdljivi ljudi nikad mi se nisu gadili više nego danas,,,najgori problem je što bi se nekada znala isključiti iz svega toga kada bi poželjela,,,ali sada, danas i među svime time kao da mi je obrambeni mehanizam puknuo i razbio se u tisuće krhotina razrezavši mi ruke pri samoj pomisli da ih pokupim...bila sam slaba i ranjiva, nekako sama u svoj toj zbrci...gadila sam se sama sebi na što sam spala...
trudim se spavati...kad spavam ne osjećam bol...ali kada se probudim vidim da su mi obrazi mokri...ne želim plakati dok sam budna, vjerojatno tijelo i srce čine svoje...ne znam znam samo da su suze tekle dok sa sanjala...šteta što se ne sjećam svojih snova, možda bi otkrila što me to izjeda iznutra...
u botaničkom se svašta događa...sve što je lijepo i takvim se zove nalazi se unutra...smiruje me, makar nakratko..onda se sjetim koliko sam slaba i otužna te jadna kad izađem van...dopustila sam si jednu pjesmu ...vjerojatno je bila uzrokovana nečime meni stranim...ubila je i zadnju nadu za skorim oporavkom..nametnula sam si osjećam beznađa, propadanja, kao babilon u plamenu...sve što sam izgradila ovom pjesmom sam srušila...
...To ViŠe NiSaM jA...
Ne osjećam vjetar kako prolazi kroz krošnje,
griješno lice ne smije uvidjeti nježnost...
plaho pružam srce ka oblacima, svjetlost me odbija...
to više nisam ja....
Klečim nad ponorom svojega imena,
šaptaji su ostali od čvrstoga vremena...
tražim suze gdje li su,
ne vidim ništa osim praznog bića...
sve je bilo lažna priča...
Ustajem...žubor vode odlazi zamnom...
Nestajem...
To više nisam ja...
ono što je nekada bilo biće više nije niti svoja sjena...
Bit će vam zao ako ovo ne pogledate...final fantasy uz pjesmu uspomene...ma jebeš uspomene...nije ni vrijedno...
Post je objavljen 06.10.2006. u 15:00 sati.