...još uvijek mi fališ...znam,premalo je vremena prošlo...trudim se da mi prestaneš biti sve...ali stalni si gost mojih misli...jučer sam u drugom tražila utjehu...trebala mi je nečija blizina...zagrljaj...ali to ne briše moje osjećaje prema tebi...u tvojoj blizini osjećala sam se potpuno...iako me je tvoj hladni pogled jako bolio...pogled bez ljubavi...u kojem nema čak ni moje sjene...u njegovom zagrljaju osjećam toplinu...ali srcu je hladno...zna da to nisi ti...a moglo je sve biti drugačije...da nisi postao ono što jesi...jučer bih naslonila glavu na tvoje rame...na drugog ne bih ni pomislila...do kad ću svih uspoređivati s tobom?...želim se opustiti u tuđim rukama...potražiti spas negdje daleko...ali uvijek se vraćam na početak...bude se stare uspomene...eto tako živim...s drugim pričam....a s tobom sam u mislima...on mi grije ruke...a tvoj dodir priželjkujem...i opet se vraćam u naše noći...ništa ih ne može zamijeniti...toliko strasti...ljubavi...a ovih zadnjih dana si mi bio stranac...rekao si da moramo svatko na svoju stranu...iako sam znala da si u pravu...skupljala sam mrvice ljubavi...sad odlaziš njoj...ostavio si me uplakanu...ni neznaš kako su me zaboljele tvoje riječi...da se nakon svega samo okreneš i odeš...a sve lijepo što smo imali ostaviš iza sebe...bez imalo kajanja...kao da ti ništa nije značilo...tebi je to samo još jedan kraj...još jedna laž...a meni si srušio sne...oduzeo sve što sam imala...pustio me samu...da se borim...da živim...a nikad mi nisi rekao kako nastaviti živjeti bez tebe...jer moja ljubav nije bila laž koju mogu nekom drugom pokloniti i biti sretna...ja nisam ti...ne odlazim kad je najteže...ne smijem se kad nekog boli...nemam srce od kamena...
Post je objavljen 06.10.2006. u 13:25 sati.