Pregled posta

Dražen Čuček, glumac

OSNOVNI PODACI
ime: Dražen
prezime: Čuček
spol: muško
datum rođenja: 15.07.1970 u Zagrebu
zanimanje: glumac
trenutno prebivalište:

Film i TV:

Pjevajte nešto ljubavno (2007)
"Bitange i princeze" (2005-2006) TV Serija .... Armando Vukušić - Konobar
Snivaj, zlato moje (2005) .... Ladovic #3
Veliki Odmor (2000) (TV)

--------------------------------------------------------
Vijenac
Broj 216, Zagreb, 13. lipnja 2002.

ISSN 1330-2787

Dražen Čuček, glumac
Mašta je važnija od tehnike

Kada se iz premijere u premijeru ponavljaju isti glumci, kritičari propuštaju obratiti pozornost na ljude i njihov pomak. Ne razmišljaju o tome da u teatru postoji tisuću i jedna stvar koja uopće ne ovisi o glumcu, koje se glumcu nameću, koje uopće nemaju veze s njegovom odlukom, a onda on ima samo zadaću to odraditi

Mladi hrvatski glumac Dražen Čuček (32) hrvatskoj je publici vjerojatno najviše ostao u sjećanju po svojim nastupima u mjuziklima Gradskoga kazališta Komedija. Osim što dobro glumi, Čuček solidno pjeva i pleše, što ga čini jednim od najsvestranijih glumaca svojega naraštaja. Kako je ovo njegov prvi intervju za neke novine, započeli smo ga klasičnim pitanjem o prvim glumačkim nastupima.

Kad ste se i kako počeli baviti glumom?

— Apsolutni početak je u Komediji 1995. godine, kada sam završio Akademiju, a sa mnom na godini bila je Ivana Boban. Kada su tražili zamjenu za Lea Katunarića u predstavi Veliki manevri u tijesnim ulicama, Ivana je znala moje afinitete, pa je rekla autorima predstave da može preporučiti kolegu na svojoj godini. Tako je sve krenulo. Nakon toga radio sam jednu predstavu u režiji pokojnoga Marina Carića. Nakon što sam bio u Komediji jednu sezonu Vlado Štefančić shvatio je koji su moji afiniteti i potencijali. Tu je negdje početak, nakon kojega je uslijedila jednogodišnja stipendija, a nakon toga angažman.

Osim u Komediji, glumili ste i u Maloj sceni, gdje je posebno ostala zapažena vaša uloga Rode u Rodi i liscu. Jeste li glumili u još nekim kazališnim kućama?

— Glumio sam i u Trešnji. Tamo sam uskočio u predstavu Pepeljuga i nakon toga u Stani malo, Zvonimire. To je bila izvrsna predstava. Na nesreću, ona se ugasila, a dok je igrala, bila je zabavna djeci i ansamblu.

Kako ste naučili pjevati?

— Moja najbolja prijateljica, kolegica Mila Elegović Balić, krenula je na prvoj godini Akademije Toniju Žunecu na pjevanje. Kako se mi znamo još iz razdoblja prije Akademije, još iz ZKM-a, tako je povukla i mene. Onda je Žunec zvao profesoricu Zersku iz škole Vatroslav Lisinski, i tamo sam prošao audiciju. Godine 1992. zapravo sam startao s glazbenom školom i završio dva pripremna razreda i Srednju glazbenu školu Lisinski.

S kim ste pripremali prve pjevačke uloge?

— Nikad me nitko nije posebno pripremao. Ne usudim se raditi s drugim ljudima. U glazbenoj školi bio je klasičan repertoar i kada donesete nešto što je zapravo mjuzikl, neka laganija glazbena forma, onda oni krenu sa testiranjem pjevanja za koje već instinktivno znate da vam ga neće moći prenijeti, zato što su vezani uz klasično pjevanje. Zato to uspijevam nekako napraviti uglavnom sam, uz pomoć Duška Zubalja, koji je majstor za mjuzikl.

Koja vam je uloga bila najzahtjevnija u pjevačkom smislu?

— Pilat u mjuziklu Jesus Christ Superstar bila je najzahtjevnija uloga zbog toga što je u velikom glasovnom rasponu. Moj je glas srednjeg raspona, otprilike oktavu i pol, a ovo je stvarno razmicano iz dvije i pol oktave. Ali to se uvijek može prilagoditi.

Vaš lik u Jesus Christu Superstaru dosta je ciničan. Koliko je njegovo ponašanje bilo zadano, a koliko je ono vaša interpteracija?

— Preslušavali smo brojne snimke, i svi su ga interpretirali na taj način, a uloga je i pisana tako u libretu. Moje u svemu tome jest bježanje od notnoga zapisa, što je više moguće unutar nekih okvira. Neki dio koji je u okviru dva tona, snizilice, povisilice, mnogo ne znači kad slušate cijelu partituru, možete ga izbjeći. Ako je važan tekst u tom trenutku, nastojim ga što izražajnije izgovoriti, a na onim mjestima gdje treba istaknuti melodiju držim se čvrto notnog zapisa. Kad sam posljednji put gledao ekranizaciju Jesusa, solist koji glumi Pilata bio je potpuno vjeran notnom zapisu. Moram priznati da sam daleko od toga, nisam vjeran notnom zapisu. To je isto zahvaljujući Dušku Zubalju, koji čuje da neki glazbeni detalji ne daju nikakav akcent onome što lik govori. Kako sam prošao glazbenu naobrazbu, znam koje su moje mogućnosti i koje su moje slabije točke, i pokušavam to nekako uskladiti.

Je li postojao u vašem glumačkom radu uzor među glumcima koji su istodobno i dobri pjevači?

— Ne postoji uzor, ali postoje ljudi koje volim gledati. Veronika Durbešić sjajna je, jako ju volim. Lela Margetić također. Od muških domaćih pjevača glumaca, iskreno, nemam favorita, a od stranih to su razvikana imena. Često sam se slušao Nat King Coleom, koji je jednostavno i čisto pjevao svoje pjesme. Nemam muškog uzora.

Kako je došlo do ideje da igrate u dječjem kazalištu? Je li to bio neki izazov, je li to za vas bilo lakše od mjuzikla?

— Nekoliko puta radio sam predstave za djecu, a radio sam i jednu lutkarsku predstavu. Kad je Ivica Šimić rekao da želi raditi kabaretsku formu, neku Ezopovu basnu, odmah su se sjetili mene i ja sam to bez razmišljanja prihvatio. Kad smo je pripremali, nismo radili predstavu za djecu, nego za djecu i odrasle, kojoj je predložak priča za djecu, a sve smo radili igrajući se. Volim istraživati, iako mi ta riječ zvuči kao da radim neki znanstveni rad. Odmah je došao prijedlog da Rodu igram ja, a Lisca Vitomira Lončar. Tako je krenula igra i zezancija. Vrlo brzo sve je bilo gotovo, tako smo jednostavno to napravili, songovi su se slagali negdje u hodu i samo su se uklapali u naš rad, to je bilo divno. To je predstava koja je odigrana dvjestotinjak puta i mislim da ni jednu školu širom Hrvatske nismo ostavili ravnodušnom. No, inače se uz predstavu bolje zabavljaju odrasli, i to je sreća jer djeca znaju maltretirati roditelje da gledaju neku predstavu više puta, što roditeljima predstave za dječji uzrast često dosađuje, no tu su predstavu roditelji gledali i po pet puta i peti put otkrivali neke stvari i zabavljali se. Naravno to je dokaz da smo napravili dobru predstavu. Pedeset minuta igranja, skakanja na sceni, a mokar sam već od pete minute, ali to je super i takve projekte volim.

Kako ste se odlučili baviti i plesom?

— Sve je to krenulo s Akademijom. Kako je na prvoj godini krenulo s pjevanjem, tako je i krenulo kod gospođe Silvije Hercigonje na baletu. Mila i ja smo opet pratili jedno drugo u stopu. To je samo afinitet, ništa nisam radio s posebnom namjerom. Ples je nešto što mi je drago, i tako sam stalno želio naučiti nešto više.

Što je s radom s druge strane, poput skladanja, koreografiranja, režije. Jeste li u toj interakciji s redateljima nekad osjetili potrebu da sami nešto napravite?

— Ne. Ali volim aktivno graditi svoju ulogu. Često vas redatelji stave u nešto što je prava stvar za vas, budući da vas upoznaju. U jednom trenutku dogodilo se da smo imali koreografa na predstavi, ali ni jedan moj solo song u Rodi i liscu nije se koreografirao jer bih ja uvijek došao i ponudio nešto. Uglavnom bi mi rekli da nastavim s tim, da je to dobro, a ako slučajno negdje zapne, mi ćemo uletjeti. To se znanje nekako iskoristi, ali tu više nije tehnika u pitanju, nego mašta, koliko se čovjek zaigra s tim. Životinjski lik pruža mašti stvarno bezgranično područje, u kojem se može igrati.

To je super u Komediji s Vladom Štefančićem, koji napravi sjajnu podjelu, pa pusti glumca da traži neke svoje momente. Kad se sjetim kad smo radili Tko pjeva, zlo ne misli, mislim da je osamdeset posto rješenja moje, ali su njegove ideje što su došle poslije toga bile sjajne, tako da smo ih obogaćivali ili stavili točku na i. To su meni također dragi redatelji. Radili smo jednu predstavu u Njemačkoj, prema jednom Webberovu djelu. Bio je tu redatelj koji je od početka do kraja koreografirao sve, ali je radio grupnu, ekipnu koreografiju. Tu također možete naći mjesta za sebe, ali to više nije individualni rad, to je rad s grupom. To je već nekakvo poziranje koje glumci ne vole.

Naša profesorica u Beču jednom je išla u Berlin raditi predstavu s klincima, i naglasila je da ide raditi s klincima i da oni uvijek imaju tisuću pitanja. To je i nekakva pokuda za glumce, ali zapravo se od glumca može mnogo dobiti kad oni intenzivno misle svojom glavom.

Doživljavate li sebe i u budućnosti kao kazališnoga glumca ili vas možda privlači film ili televizija?

— Bojim se filma. Ne volim da mi kamera dolazi preblizu. Imam osjećaj da nemam kontrolu. Mene to ne privlači, ali me intrigira. Dosta se teško otvaram i moram se osjećati dosta sigurnim da krenem. Film je mnogo čekanja za malo posla, bez kontinuiteta. To je dosta hladno, i za to treba imati posebnu vrstu koncentracije i discipline.

Neke vaše predstave su snimane, pa ste se mogli i vidjeti na ekranu. Kako vam se to čini?

— Dobro. Ta kamera ne kadrira kao što bi filmska kamera to radila, tako da mi se to sviđa.

Koja vam je predstava bila najteža u dramskom smislu?

— Kako meni komedije leže i kako je Komedija takav teatar gdje sam igrom sreće došao, meni je vrlo lako raditi dramske predstave. Ako imam izazovni lik, volim uvijek malo zastraniti u karakterima. Onda to može biti super. Bio je problem s Piaf, muzičkom dramom u kojoj pjevanje leži na Jasni Bilušić. Tu je bilo problema, ali mislim da je veći bio problem režijska podjela, s kojom se ja nikako ne slažem. Svatko je dobio više uloga, što nikad nije zahvalno. Osim toga, kada vam daju da radite nešto što stvarno ne odgovara vama i kad u teatru nalazite bolje podjele za te uloge, a to igrate vi, onda to može biti dosta velika smetnja. Ali vam se pruža ponovna šansa da ispravljate stvari, što film ne pruža, tu teatar ima pedagoško-didaktički dio, koji se uvijek može iskoristiti.

Koji vam je od vaših likova u Piaf bio bliži?

— Nijedan. Sedamdeset je posto likova u službi scene, u službi priče, tako da imate samo tih četiri minute pokazati taj lik, i mislim da za takvu vrstu predstave treba biti filmka podjela, ne smije biti previše lažiranja. Ako imate jednog glumca starije generacije u teatru, koji može odigrati ulogu, a daju je vama uz uputu: Dobro, stavit ćemo ti brk pa ćeš izgledati starije, mislim da se to u 21. stoljeću i teatru stvarno više ne može prodati publici. To je sjajno rekla Sanda Langerholz nakon predstave Prosjačka opera, gdje sam također imao problem s dobi lika i nikako se nisam mirio s time: »Možeš promijeniti glas i napraviti stotinu stvari koje ću ja cijeniti, ali te utroba otkriva.«

Održavate li komunikaciju s publikom?

— Za vrijeme predstave publiku ne vidim, ona za mene ne postoji. Na kraju predstave, moram priznati, publika malo dolazi u kontakt sa glumcima. Dogodilo se da su ljudi ostajali poslije predstave čekati Jasnu Bilušić da je počaste nekakvim komplimentom, nekakvom sugestijom ili da napišu neko pismo, koje onda dolazi s nekoliko dana zakašnjenja.

Kako doživljate novinske kritike?

— Mislim da svaki glumac zna najbolje, ako je iskren prema sebi, da li je to napravio dobro ili loše. Dobro dođe da vas ljudi gledaju, vi sebe ne možete vidjeti, ali kritičari, kako kada. Oni imaju svoje dobre i loše dane. Ne obraćam veliku pozornost na kritike iz razloga što kritike često sadržavaju prepisivanje programske knjižice, a najmanji prostor ostavljaju za doživljaj. Kritike izrezujem samo iz sentimentalnih razloga, jer će me one nakon nekog vremena podsjetiti na nešto ili ću možda nakon dvije, tri godine pročitati kritiku i pametno zaključiti da je to bila stvar na koju nisam obraćao pažnju. Ono što bi svaki glumac volio jest kritika za samog sebe, ali ne iz nekih egoističkih razloga, da netko obrati pozornost na vas.

Kada se iz premijere u premijeru ponavljaju isti glumci, kritičari propuštaju obratiti pozornost na ljude i njihov pomak. Ne razmišljaju o tome da u teatru postoji tisuću i jedna stvar koja uopće ne ovisi o glumcu, koje se glumcu nameću, koje uopće nemaju veze s njegovom odlukom, a onda on ima samo zadaću to odraditi.

To je problem, onoga trenutka kada niste zadovoljni zadatkom koji su vam dali, mislite da su vam dali nešto što je protiv vas ponekad, onda to i ne može rezultirati dobro, jer vi u tome ne možete uživati, vi se tome ne možete prepustiti, a onda to publika osjeti, mislim da je tako zakinuta. Mi sve radimo za publiku.

Dobili ste i nekoliko nagrada za rad. Smatrate li da su nagrađene upravo vaše najbolje uloge?

— Drago mi je da su nagradili meni najdraže. Žao mi je da je Pilat ostao bez priznanja. Moram priznati da sam tu zadovoljan kritikom objavljenom u »Novom listu«. Ona je pogodila, primila predstavu točno onako kako smo je radili, prepoznala ono što je dobro i ono što nije. To je najbolja kritika koju sam pročitao o Jesusu.

Dobio sam i Nagradu hrvatskog glumišta za mladog umjetnika za ulogu Fulira, a na Danima satire Zlatni smijeh za Rodu i lisca i za Nemoćnika u pameti.

Koji su vam novi projekti koje očekujete i postoji li nešto što biste osobito željeli raditi?

— Ne znam. Uprava nikako neke ljude ne obavještava o tome što će igrati. Prije dvije godine došao sam na razgovor ravnatelju i rekao: Dobar dan, došao sam pitati što ću ove godine igrati, kad mogu dobiti tekstove, tko će raditi, kakve su podjele? Kako nisam dobio odgovora, uopće me to više ne zanima. Onog dana kad izađe podjela, tog dana ja za nju saznam, dva, tri dana prije prve probe, a kako se vremenski rokovi za predstavu skraćuju, tako sam ja sve nezadovoljniji.


Razgovarala Marijana Lisjak
------------------------------------------------









Post je objavljen 04.10.2006. u 00:00 sati.