Hvala ti, dragi Kohelet, što si izrekao ove božanske riječi, jer ih nisam sam morao domišljati nakon današnjeg događaja koji mi je uvelike potresao dan... Osjetih svu grozu i jad koja ti je prostrujala srcem, jer proživjeh dans salve primitivnosti u naletima orkanske gluposti, pa mi je pomalo i lakše, znajući da si ti, jednom davno, susreo zatupljenost ljudi oko tebe, jad i čemer koji je prikazivan kao sjaj i veselje... Dragi Propovjedniče, hvala na mislima:
Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i
vrijeme umiranja;
vrijeme sađenja i
vrijeme čupanja posađenog.
Vrijeme ubijanja i
vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i
vrijeme građenja.
Vrijeme plača i
vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i
vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i
vrijeme sabiranja kamenja;
vrijeme grljenja i
vrijeme kad se ostavlja grljenje.
Vrijeme traženja i
vrijeme gubljenja;
vrijeme čuvanja i
vrijeme odbacivanja.
Vrijeme deranja i
vrijeme šijenja;
vrijeme šutnje i
vrijeme govorenja.
Vrijeme ljubljenja i
vrijeme mržnje;
vrijeme rata i
vrijeme mira.
Nadam se dakle, da će nakon ovoga vremena gluposti i sranja doći vrijeme mudrosti i znanja! Očima uprtih u nebo, prisjećam se osjećaja koji su me danas doveli do dna ljudske samokontrole, pokušavajući u prošupljenu kantu uliti nešto istine. Prošupljenu kantu su mnogi drugi prošupljili, a nama je zamjereno što se trudimo napuniti je.
Jednog mog prijatelja se lijepo počelo ocrnjivati u krugu lokalnih bogova te mu spremaju paprenu čorbu koja bi ga trebala udaviti. Iako oni ne znaju da moj prijatelj Z. paprene čorbe jede bez kruha pa će njihovu paprenu čorbu s guštom pojesti i izasrati se po njima, zlo i laž, koja se sotonski širi voljom lokalnih bogova, počela je opasno napadati moj unutarnji ustroj... Vjerojatno sam krelac i budala, kad vjerujem da u ovoj Hrvatskoj postoji prostor za bolje i naprednije, jer me sve ući suprotnom. Stalno gledam ljude oko sebe, samozadojeni vlastitom mišlju da su popili svu mudrost svijeta, začahureni u svijet poltrona koji ih okružuje, misleći da samo spavam i sanjam ružan san. Kad ono zbilja, moj život, naivni je san, a moje noćne more, stvarnost su u kojoj živim. Ne bacam se u očaj, no potpuno razumijem Propovjednika, pa i Krista kad je pitao učenike: "Hoćete li me i vi sada napustiti?". Vidim doista, da su djeca ovoga svijeta mudrija i lukavija od djece svjetla, i da u ovoj igri pokušaja, ja gubim sve više i više igara... No Gospod je na nebu, i njegovoj Mudrosti se utječem te ne padam u očaj, nego samo u nedužnosti djeteta Božjeg, u mislima propitkujem: "Što je volja tvoja, Gospodine?" Odgovor moram čekati, i nije mi dugo ni pet godina, samo neka se prestanu ocrnjivati oni koji donose svjetlo ovome svijetu. Moji prijatelji ga donose!
Vidim, sotona se davno već uvukao u politiku (Krist je razapet kao politički, a ne kao vjerski krivokletnik), pa i sada gledam kako mene i moje prijatelje lomi sotonina šaka nepravde, no oštro uzdignutog pogleda k Nebu, očekujem snagu Gospodina svoga, ne skrivajući osmijeh posljednje osmjehnute osobe... Vladaš, kneže ovoga svijeta, ovim svijetom, i sve tvoje vrijednosti ljeskavi su papir na malo sunca koje ne zaslužuješ, no ljudi vole ljeskave konfetice, uvjereni pritom da su zlatom okićeni, i ja ih s podsmjehom gledam, ta doista mulci ne znaju što čine... Svjestan svoje grešnosti, zazivam te, ne daj mi krivim stazama, i putove moje izravnaj da te mogu slijediti što više.
...
Hvala Ti!
Post je objavljen 05.10.2006. u 23:16 sati.