Grčka falanga – karakteristična je za sve grčke države klasičnog doba, a odlikuje je to što nema utvrđenu dubinu. Broj vrsti mijenja se od bitke do bitke i kreće se od 8 – 12 vrsti, no, ako je broj vrsti veći broj redova je manji. Prvobitna grčka falanga tako uvijek ima oblik paralelograma čije strane, kod istog broja ratnika, stoje u obrnutom razmjeru. Razmaci i odmaci između ratnika iznose po jedan metar što im omogućava slobodnu uporabu oružja. Tijekom bitke bore se samo prve dvije vrste dok ostale redom popunjavaju mjesta ranjenih i mrtvih, a istodobno tjelesno i moralno potiskuju i podupiru prve bojne vrste. Gotovo uvijek teoretski 'dublja' falanga pobijedit će 'pliću' falangu iako su im iste širine i isti je broj ratnika u bitci. Tako dubina falange predstavlja istodobno pričuvu i dinamički potencijal, te falangi daje probojnost. Istodobno širina falange pak istoj omogućava obuhvat i djelovanje po bokovima protivnika. Najslabija mjesta u falangi upravo su bokovi jer da bi se oni obranili od napada u bok krila falange moraju zakrenuti svoj front u stranu odakle prijeti napad, a to pak onda dovodi do gubitka dinamike, a najopasnije je što se u tom trenutku vrlo lako falanga može pokidati i razdvojiti (ako na to ne paze zapovjednici tijekom ustroja falange – po Athumanunhu). Kako to izgleda ustvari: dakle, red je temelj falange, pa ratnici u jednom redu pripadaju istoj lohi (loha je desetina – po Athumanunhu). Više loha, četiri točnije, ustrojavaju taksu (taksa bi po Athumanunhu odgovarala vodu) Dakle, sada tako posložene takse, prve vrste zauzimaju zapovjednici loha, negdje u sredini dolazi najbolji ratnici, dok zadnje vrste zauzimaju zapovjednici taksi, pa sada cijela falanga ima bojni složaj u kojem su najslabiji (neiskusni, mladi, novaci i prestrašeni) potpuno uokvireni. To tijekom bitke sprječava paniku i osipanje falange, a istodobno zapovjednici guraju i tiskaju falangu naprijed. Neposredno pred bitku sukobljene falange postavile bi se paralelno jedna nasuprot drugoj. Ispruživši koplja falange bi krenule običnim korakom jedna prema drugoj, a neposredno pred sami sudar cijela bi falanga prešla u trčeći korak. Tijekom trka gotovo uvijek desno krilo falange malo bi natkrililo lijevo krilo (Athumanunh vjeruje da je to težnja da se ratnicima omogući lakši udar mačem koji se nalazi u desnoj ruci dok je štit u lijevoj) Isto tako na desnim krilima falange nalaze se najelitniji ratnici, pa gotovo uvijek tijekom sudara falangi desna krila potisnu protivnička lijeva, a kasnije se oba desna protivnička krila sudare i ishod cijele bitke zavisi od njihovog uspjeha. Ipak bitke su gotovo uvijek linearne i paralelne. Lako pješaštvo (psiliti) i konjaništvo igraju sporednu ulogu i zadaća im je zaštititi bokove središtu falange gdje se nalaze teški pješaci (hopliti) koji i rješavaju ishod bitke. Tako je sve do Epaminonde kada on mijenja težište falangi, pa na lijevo krilo smješta i dalje najslabije ratnike, ali im znatno povećava broj kako bi protivnikovom kvalitetu suprotstavio kvantitet. No, to nikako ne bi bilo dostatno, pa na lijevo krilo izvlači najbolje ratnike iz središta i desnog krila i te ratnike postavlja na čelo i okolo slabijeg lijevog krila. Sada pak ovo ide na štetu samom središtu i desnom krilu koje bi protivnik mogao, poradi izostanka najboljih, pregaziti. No, Epaminonda se dosjetio i središte s desnim krilom posložio stepenasto unatrag. Tako je sada sudar zakošen, te se pojavljuje prvi kosi bojni složaj (to su po Athumanunhu bitke kod Leuktre i Mantineje koje će on pojedinačno opisati i nacrtati nešto kasnije).
Post je objavljen 05.10.2006. u 22:12 sati.