bila jednom jedna mala što dovodila me je na rub morala sve bi ona meni dala samo da bi se s veseljkom poigrala. zna da iako sam duboko u sportu nikad neću odbit nutelinu tortu to je kao kad špricnete adenalin u aortu pa razbijate sve pred sobom kiosk, birtiju il portu. ona voli jake podražaje koji u njoj bude glasne izražaje tad pokazuje sve svoje osjećaje koji prerastaju sve narodne običaje...
onog trena kad smo pojeli nismo baš previše pričali jer smo znali po što smo došli, ipak nismo više mali. vrlo brzo smo u krevet pali jedno drugog noktima grebali vratove ujedali guzove stiskali i od užitka ispod pokrivača vriskali. tijela prepletena sasvim zapletena s radija piči lepa brena i podsjeća na stara vremena kad se išlo u trst po farmerke i nosilo starke što se kupovalo za marke no odo ja daleko od priče...
u zanosu borbe dok smo bili i dok smo se fatali skidam je nju polako na brzinu ne bi li joj čim prije uvalio veseljka. nešto malo me mučila probava. crijeva zavijaju. no ja se ne predajem. sve šala neka i ona se spremi da veseljka dočeka raširi noge kao da razdvaja dva kolosijeka i vikne 'andere andere ariba eha' i mene u tom trenutku tolko pritisne iz crijeva, odskočim od nje i poletim u wece, u padu sam guzicom odvalio dasku i na glavu stavio gas masku...
Post je objavljen 05.10.2006. u 15:53 sati.