Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš,sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
A.G.Matoš
To mi je jedna od ljepših pjesama jer opisuje mrt,tugu i u njoj osjetimo ljubav, osjecajna je...mozda se nekome i nece svidjeti ali svatko ima svoj ukus..
ponekad pozelim da me se sjetiš,
k'o nekada da me nazoves i da se upustimo u duge razgovore,
ali to neće doći zar ne?
Ljubav je divna,
ali ako ne znaš s njom može biti šteta..
...Damaged Roses...
Post je objavljen 05.10.2006. u 09:35 sati.