Marketing
jedna priča vezana za vilu rašicu i kazbek - dopuna
tekst o ljetnikovcu (sadašnji naziv vila rašica), potaknuo je jednog čitatelja da mi napiše i pošalje na mail dopunu, zapravo, kako on kaže jednu malu storiju vezanu za to mjesto i taj kompleks.
ispričat ću je koristeći se dijelom teksta i podacima koje sam dobila. neka mi bude oprošteno što neću spomenuti ime gospara koji mi je ustupio svoj tekst, jer je izričito naglasio kako želi ostati anonimnim.
ali ja ga i ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem na prilogu.
vilu rašicu su početkom prošlog stoljeća nazivali jednostavno dvorcem. orijentaciono to je bilo negdje sredinom dvadesetih godina, 20. stoljeća.
začudo, za ondašnji dubrovački puk to nije bila ni palača ni ljetnikovac, ni vila. takva su bila vremena.
u to vrijeme dvorac rašica imao je stanare. točnije, prostori dvorca su se unajmljivali za stanovanje. priča koju sam dobila spominje i dosta osiromašene vlasnike, koji su tu živjeli sa starom obiteljskom sluškinjom (što se dakako ne poklapa s pričom o bogatstvu rašica) te dvije podstanarske obitelji.
jedna od njih bila je obitelj lanterniste, najvjerojatnije na otočiću sv. andrija s dvoje djece. lanternista i njegova obitelj bili su podrijetlom s otoka silbe.
druga obitelj bio je mladi bračni par. suprug (porijeklom slovenac) bio je zaposlen u prometnoj službi. supruga dubrovkinja podrijetlom iz jednog obližnjeg dubrovčkog sela i tek odnedavno u gradu, bila je u zadnjem stadiju trudnoće.
mlada žena koja je očekivala dijete osjetila je trudove u noći između 2. i 3. rujna.
mrkla noć.
ceste bez rasvjete.
naokolo šuma.
tamo gdje je šuma bila iskrčena bili su vinogradi.
ne mogu ipak ne spomenuti poznatog starograđanina miličića koji je naokolo male kućice u kojoj je živio s obitelji (danas je utopljena među lapadske solitere) imao veliko zemljište zasađeno lozom. vjerojatno su miličići i dulčići (obitelj dubrovačkog slikara iva dulčića) bili i najbliži susjedi stanovnicima dvorca. jer, dvorac je u ono doba bio jako izolirano mjesto. najveći dio poluotoka lapada bio je u to vrijeme nenaseljen pa je do najbliže kuće bilo je dosta hoda.
intanto, dogodilo se da je žena bila sama i u trudovima. muž se još nije bio vratio s posla pa je u strahu i neznanju zakucala na susjedina vrata. ova joj je mogla samo činiti društvo. prvorotkinji je ipak trebala stručna pomoć.
za sreću muž se uskoro pojavio i shvatio da mu nema druge, nego poći u gruž po babicu. do gruža je daleko, a preša velika. otputio se je zato do karocijera (kočijaša) i probudio ga. ovome je opet trebalo vremena da upregne konje, ali i to je obavljeno. s babicom su stigli u zadnji čas da ona primi zdravo prvorođeno muško dijete.
poslije subotnjeg iskustva s akustikom dvorca, mogu mislit kako je u toj pustoši odjekivao dječakov prvi plač.
to dijete je gospar, koji mi je danas proslijedio ovaj detalj iz povijesti vile rašice.
eto imao sam čast roditi se u dvorcu, napisao mi je.
" kršten sam u crkvi na mihajlu od župnika zlovečere i osim ovoga famoznoga imena (kojega sam se kao dijete strašno sramio, jer se nitko nije tako zvao /misli na svoje osobno ime/), dobio imena, kako je tada bio običaj, po kumovima: miho (majčin brat) i marko (očev kolega s posla).
od rođenja, pa sve do pred 4-5 godina nijesam nikada kročio u tu kuću. jedno popodne smo …. i ja šetali put petke, vidjeli smo da su vrata otvorena, pa smo ušli i tada sam temeljito pregledao cijelu zgradu, devastiranu i derutnu, jer je do tada u njoj bila vojska. eto tako je to bilo. ali, priča o dvorcima tu ne prestaje".
nakon određenog vremena, a svakako dok je pripovjedač još bio beba na majčinom mlijeku, obitelj se preselila u drugi dvorac. danas je poznat pod imenom kazbek.
o kazbeku nisam još pisala pa ću samo ovom prilikom napisati tek nešto iz priče gospara, koji se eto u naj-najranijoj mladosti selio iz vile u vilu. on se, naravno svega toga ne može sjećati, ali je ispričano mi doznao od svoje majke.
kazbek je za razliku od rašice bio na samom moru. odavno nisam bila tamo, ali se sjećam da je imao veliko i široko dvorište, bez dodatnih sadržaja. trebam samo spomenuti kako je najviše vremena taj objekt bio strašno zapušten. u orsanu na zapadnoj strani bili su nekakvi društveni socijalistički sadržaji, dok je sam objekt bio u jednom razdoblju osnovnom školom.
kako se prije zvao ne zna ni pripovjedač, a bogme ni ja. on navodi da je naziv kazbek dobio pred sam drugi svjetski rat. smatra da je naziv ruskog podrijetla, jer su u objektu ruski emigranti imali restoran toga imena i po restoranu je kazbek ostao kazbekom do današnjih dana.
no u kazbeku je njegov život bio kratkog vijeka. morali su tražiti drugi smještaj ponajviše radi susjede koja je imala čudnu naviku da noću izvodi bučne igre hodnicima koturajući u gluho doba različite predmete od čijih zvukova bi i odvažniju osobu prošli trnci.
preplašenoj mladoj ženi, pretežno samoj s malim djetetom, koja se je naslušala seoskih priča o babi rogi, lorku, tintilinićima ... je od strahova pretrpljenih u tom prostoru ubrzo presahlo mlijeko.
tako je novim preseljenjem, završila i vlastelinska epizoda moga pripovjedača.
Post je objavljen 04.10.2006. u 22:46 sati.