Ipak, događalo se mnogo toga za što nisam znao, pa ni slutio da se
zbiva. Čak je i ova kratka kasnoproljetna idila krila u svojoj
pojavnosti mnoge tajne. U jednom trenutku, zagledan u cvijet crvene
djeteline, oko kojega je kružila pčela, zamislih da sam malen kao insekt
i u mojim mislima cvijet započe svoj rast, a ja dišući lagano, sklopih
očne kapke kako bih bujanje pospješio. Prekrasna tvorevina mašte
zauzela je moje cijelo imaginarno vidno polje, izgledajući kao golemi
planet što odbija svjetlost svoje zvijezde u nijansama boja cvijeta
crvene djeteline.
Iz tog meditativnog stanja prenuli su me zvuci potpetica mlade žene koja
je pred sobom gurala kolica u kojima je slatko snivala beba u laganoj
svijetloplavoj odorici.
Pogledah na sat i shvatih da sam dosta vremena proveo u opuštanju.
Ustadoh pa krenuh prema službenom automobilu s namjerom da ga odvezem do
parkirališta ispred firme.
Od parkirališta do podzemne garaže u kojoj sam ujutro ostavio svoj auto
trebalo mi je desetak minuta laganog hoda.
Znao sam da će Biserka tog četvrtka doći ranije kući s posla i biti vrlo
umorna. Pretpostavljao sam da je Marta pripremila nešto za jelo prije
odlaska u školu, kao što je i bio običaj četvrtkom kad je majka radila
prije podne. Zlatko je vjerojatno već bio na igralištu i natjeravao
loptu s prijateljima.
Kad sam ušao u stan ugledao sam na vješalici poznatu maramu i torbicu.
Cipele su bile složene na polici, a tišina u kojoj se čulo ravnomjerno
kucanje zidnog sata govorila mi je da se moja umorna supruga odmara nakon
iscrpljujućih osam sati rada. Tiho sam ušao u kuhinju i razveselio se
tjestenini s tunjevinom i preprženim sjemenkama sezama, jednostavnom jelu
koje je Marta vrlo rado pripremala. I ne samo to, nego je i nezačinjena
zelena salata čekala u keramičkoj zdjelici na mojem mjestu za stolom.
S užitkom sam ručao, a nakon toga prelistao novine koje je Biserka
ostavila na suđerici.
Nastavit ću...
Post je objavljen 04.10.2006. u 22:37 sati.