Koji ji smisao života,kad nitko iz njega ne izlazi živ?
Koji je smisao ljubavi,kad nitko iz nje ne izlazi sretan?
A koji je zajednički smisao života i ljubavi kad ćeš kad-tad izgubit voljenu osobu iz svog života...?
I vjerojatno ćeš ti bit kriv zbog toga...
Povrijedit ćeš ju...
Lagati joj...
Ili nešto još gore...
Nešto kao prevara...
Zašto patiti kad možemo i bez nje...?
I mi to znamo...
Ali ipak patimo...
Zadajemo jedni drugima bol na milijune načina...
Vrijeđamo se,lažemo si,glumimo jedni drugima da je sve u redu,a obadvoje znamo da nije...varamo se...
Zašto voljeti kad možemo bez ljubavi?
Ili možda ne možemo...?
Možda su smrtnici tako isprogramirana bića da jednostavno moraju voljeti...
A kako mi besmrtnici onda preživljavamo bez ljubavi?
Nas više ne drži ljubav na životu,nego krv...
Naša hrana...
Nekad sam živjela za tvoj pogled,tvoj dodir,tvoj poljubac i smješak,Josipe...
A sada...
Sada živim za krv...
Ali zašto mi ipak patimo kad izgubimo voljenu osobu?
Zašto se niz naša lica ipak spuštaju proklete,krvave suze?
Zašto,ako nemamo osjećaje?
Odgovor je jednostavan...
Zato jer smo se vezali uz tu osobu i zato jer ju je vjerojatno neki mali dio naše ljudskosti volio...
Tako sam i ja njega voljela...
Ili bolje rečeno još uvijek ga volim...
Beskrajno ga volim...
"Nema više ljubavi."-rekao mi je jednom davnom.
Ali prebrodili smo to zajedno usprkos svemu...
Oprostili smo si pogreške...
Zaboravili smo prošlost i krenuli u budućnost...
Zajedno...
Usprkos svemu...
Usprkos svim bolima koje sam mu nanijela...
Usprkos tome šta sam mu slomila srce...
Zaboravili smo sve...
Sve oko nas...
Nije bilo drugih i njihovih glupih mišljenja...
Samo mi...
A sada,šta će se sada dogoditi....
Nema više ljubavi...
Što se mene tiče,nema više ničega...
Osjećaja,boli,tuge,veselja,radosti...
Ama baš ničega...
Dok sam bila smrtnica toliko sam puta htjela da nemam osjećaje...
Da ne osjećam bol,tugu...
Da ne osjećam grižnju savjest kad nekoga povrijedim onako kako sam njega povrijedila...
A sada,sada kada to napokon ne osjećam...
Sada žalim...
Kako će se sada sve odvijati...?
Sada kada Damien zna da sam vampirica...
Sada kada više nema Victora...
Sada kada je Majandra protjerana iz ovog legla...
Sada kada su se vratila sva davno izgubljena sjećanja...
Kako će se sve završiti-neznam,ali me jako zanima...
Mnoge stvari nisam znala do nedavno...
Bila sam kao malo dijete koje tek uči...
Uči hodati,pričati...
Ali šta sam ja učila?
Ja sam učila šta je ljubav,šta je užitak boli,šta je prijateljstvo i šta je tuga...
Ja nisam znala šta je ljubav-dok nisam upoznala tebe,Josipe...
Ja nisam znala šta je užitak boli-dok nisam upoznala Victora...
Ja nisam znala šta je prijateljstvo-dok nisam upoznala Majandru...
Ali isto tako nisam znala šta je tuga-dok nisam izgubila tebe,Josipe...
Zašto mi nisi rekao da si lovac na vampire?
Zašto mi nisi rekao da si Damien?
Sve bi bilo drukčije da smo bili iskreni jedni prema drugome...
Iskrenost...
Da sam barem prije znala šta je to...
Onda te nikada ne bi povrijedila...
Onda te nikada ne bi izgubila...
No bez obzira na sve u mom srcu će uvijek biti jedan mali dio ljudskosti...
Jedan mali dio ljudskosti samo za tebe,Josipe...
I samo tebi će ić sva moja ljubav...
Samo tebi,Josipe...
Jer ti si bio prvi kojeg sam voljelai uvijek ćeš to i bit...
Moja prva ljubav...
Samo tebe mogu toliko voljeti...
Nikog više...
Samo tebe,Josipe...
"U danima mojeg malog života koji je režirala sudbina,odigrao si veliku ulogu...
VOLIM TE!"
100 % ISKRENO...
POSVEĆENO MOJOJ VELIKOJ LJUBAVI...JOSIPU...
Post je objavljen 04.10.2006. u 20:30 sati.