Pregled posta

Anđeoski zagrljaj

Mi smo svi anđeli sa samo jednim krilom. Možemo poletjeti jedino ako se zagrlimo i pomognemo jedno drugom. - reče netko jednom, a ukoliko znate tko, javite :)

No bez obzira na nepoznavanje izvora ovih predivnih riječi, od kad sam ih prvi put pročitala obuzimaju mi misli. Često ulovim sebe kako promatram ljude koji pokušavaju letjeti sa svojim jednim jedinim krilom i kako od sebe odguruju one koje im žele pomoći. Onih koji poznaju tajnu ovih misli pa i sebi tako žele pomoći. Jer pomoći sebi možeš samo kroz pružanje pomoći drugima.

Ili mi se događa da vidim ljude koji u svoj zagrljaj privremeno, samo na trenutak, naizmjenično primaju nekoliko drugih anđela s jednim krilom pokušavajući što više i bolje letjeti, nadmečući se s drugima, a najviše sami sa sobom. No nikako nisu zadovoljni visinom, brzinom, osjećajem... Ne uspijevaju se uskladiti sa drugim krilom, svako vuče na svoju stranu, vrijeme uloženo u pokušaj letenja je prekratko, druga krila koja prolaze im se čine privlačnija... Izgovora je bezbroj. A krilom im svakim takovim pokušajem sve više kržlja.

I sama se ponekad mogu ubaciti i u jednu i u drugu skupinu ljudi sanjajući o onom "pravom" krilu s kojim će let odmah biti savršen. Prečesto sam pokušavala letjeti sama i neko vrijeme uspijevala, nekako je taj let bio krivudav. U početku bih se jako trudila, mahala svojim predivnim, velikim, snažnim krilom koje bi me odvelo u neslućene visine, k oblacima i ostvarenju svojih snova. No onda bih se sudarila sa staklenom pregradom, nevidljivim plafonom koji kao da me polagano gurao natrag, prema dolje. I kada bi mi u pomoć pokušali priskočiti drugi anđeli nudeći svoje krilo no njihova krila činila su mi se ili premala ili prevelika, ili preuska ili preširoka, ili su bili preumorni od samostalnih pokušaja leta. Ili..

"Ja ću samo jednom hodati ovim svijetom. Sve što mogu učiniti, sve dobro što mogu drugima pružiti moram učiniti sada. Ne smijem odgađati za poslije ili propustiti jer nikada se više neću moći vraćati i hodati ovim putem." : : Henry Drummond : :

A oni s kojima sam pokušala letjeti kada su dobili zalet pomislili su da dalje mogu sami. Ponovno s jednim krilom. Bez zagrljaja i bez pomoći drugog krila. I ponovno su se nakon nekog vremena, kao i ja, sudarali s nevidljivim svodom daleko od svojeg djelića neba. Daleko od svojih snova.

I sada znam. Naučila sam. Izvukla sam pouku iz svojih neuspješnih pokušaja. I iz svojih bolnih rana koje su krvarile od sudara sa nevidljivim svodom ili s tvrdim tlom na koje sam, često sama sebe, katapultirala.

Naučila sam da je za let zaista potrebno drugo krilo. I ma koliko se god to drugo krilo moglo činiti neprikladnim, dva su krila ono što nam zaista treba za let. Pa makar on bio i drugačiji od očekivanog, savršenog, snivanog leta.

I stoga širim ovo svoje jedno krilo, mali batrljak s nekoliko perca na sebi, priželjkujući čvrsti, anđeoski zagrljaj za novi let....

A istinski me zanima kako vi stojite s letenjem? :)



Post je objavljen 04.10.2006. u 20:58 sati.