Marketing
bezimeni
što sada? već danima mi se samo spava. dođem na stanicu, popričam s Ivanom o klasičnim temama, uđemo u bus, obje se cerimo istim ljudima koji se voze svaki dan s nama, već ih tako dobro poznajemo, a nismo nikada progovorile s njima. čudno je to, svaki dan susrećemo te iste ljude imaš osjećaj kao da ih znaš ( točno znam stil onoga tipa koji uvijek fura slušalice, onag tipa koji nosi naočale i ima uvijek antene na glavi itd.), ali bit je u tome što mi te ljude ne znamo. oni su za nas poznati stranci. postoji još jedan čovjek koji se vozi s nama u busu, ali samo kada smo popodne u školi i kada idemo na bus koji kreće u 19.20 o tome čovjeku bi se dalo barem nešto sitno ispričati osim što je zgodan, nosi uvijek jedne te iste hlače i majicu i fura svoju sportsku torbu koja nam služi kao dokazni materijal da trenira nešto, možda nogomet, što smo još shvatile, da najvjerojatnije živi u jednom mjestu koje ja zovem Smrduljac ili negdje ispod.
postoji još nekoliko zanimljivih ljudi koji se redovito voze s mojom frendicom i sa mnom u istom busu, čije nas sudbine mimoilaze u vožnjama busa.
btw. sudbina je "uloviti" bus u kojem je osoba zakojom si žudjela godinama pa te zbog jednog obične vožnje muče sudbinska pitanja, a srce štreca ko manito.
kod buseva ima još jedna stvar, a to su VOZAČI! Vozač koji vozi obavezno ujutro je uvijek jedan te isti lik, čini se miran, pristojan, mislim da sigurno ima i pristojnu obitelj i djecu te su svi oni bez nekih velikih planova. postoji još jedan vozač koji ostavlja dojam, a to je lik koji uvijek kaže hvala nakon što mu pokažeš pokaz, ne shvaćam zašto to radi, čini se kao osoba koja je ok. last bu not least (posljednji, ali ne najmanje važan) on je mister u konkurenciji s ovom dvojicom. njega zovemo Severina. zašto? ima usnice pljunute Sevine, pa od tuda mu i taj nick. oženjen je to znamo s pouzdanjem (nisu nagađanja), žena mu je malo podeblja pa je Ivana mislila da će Seva postat otac, ali eto na kraju se ispostavilo da je žena ipak samo elegantno popunjena.
ipak sve što mi shvatimo, komentiramo, maštamo na temelju "predmeta" koji okružuju ljude iz busa čine jednu pojavu koja se zove predrasude, te predrasude se temelje na halo-efektu. i što sada? dakako nije bit u predrasudama, nego sam ih tek tako navela, stvar je u tome kako smo mi neprestano u doticaju sa tim ljudima, s jedne strane mi ih kritiziramo, ali ih ne poznajemo dok s druge strane mi im ne možemo prići, zapravo mi to ne želimo, no mi svejedno njih promatramo da ih bolje shvatimo da ih upoznamo.
p.s ovaj post bi se mogao zvati "Balada o busu", s nekom slavenskom antitezom na početku tipa "Što se to žuti na semaforu? jel to naš bus ili su to smrdljivi eko-florci? ..."
voli vas vaša Anica... pusić
Post je objavljen 04.10.2006. u 19:34 sati.