Polovicom prošle godine naprasno je državni poticaj na štednju građana u stambenim štedionicama smanjen sa 25 na 15 posto. Kao prvo, odluka je donešena nenajavljeno, stupila na snagu odmah, a ne npr. od slijedeće godine – što bi bilo pristojno u civiliziranom društvu, tako da su mnogi građani koji su 2005. godine počeli štedjeti u nekoj od hrvatskih stambenih štedionica, bili nemalo iznenađeni što im je državna potpora u trenu smanjena za značajan iznos.
Stambena štednja potiče se do iznosa od 5.000 kuna godišnje po štediši upravo kako bi se izbjeglo bogaćenje već bogatih (koji bi teoretski mogli uložiti i milijun kuna te tražiti poticaj) i omogućilo obiteljima eventualnu udruženu štednju koja bi ih u konačnici dovela do toliko željenog rješenja stambenog pitanja. Poticaji za stambenu štednju postoje u mnogim državama; u razvijenoj Austriji oni su činjenica je, 12% godišnje, no austrijanci su davnih godina riješili svoje životne probleme i definitivo ne ovise o državnim potporama kao naši slabo plaćeni, ako su uopće i zaposleni, mladi ljudi. Koliko mi je poznato u istočnoj Europi, Mađarskoj i Češkoj npr. poticaji su i dalje 25%.. Nadalje, cijena optimalnog ugovora o stambenoj štednji kreće se u Hrvatskoj oko 100 eura, plativo odmah ili kroz rate štednje, što praktički znači da poticaj za jednu godinu (750 kuna) biva potrošen na administrativni trošak (koji faktički postoji) stambene štedionice i da mnoge pogodnosti koje su prije postojale, sada više nisu aktualne. Ispada da su stambeni problemi pred konačnim i generalnim rješenjem pa država više ne treba nikome pomagati.
Obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi
Iako je mirovinski sustav u RH po meni dobro osmišljen; tranzicija iz jednog centralnog državnog u privatne fondove odvija se postupno i transparentno, građanima je pružen izbor pri odabiru fonda i mogućnost ekstra štednje u dobrovoljnim fondovima, i ovdje je nesposobnost resornog Ministarstva i resornog ministra Ivana Šukera našla kako upropastiti novac svojih građana. Ulaganje Obveznih i Dobrovoljnih fondova tako je i dalje strogo vezano uz RH, pa iako je to u početku najavljivano, do danas im zakonski nije omogućeno značajnije ulaganje sredstava u strane vrijedosne papire (bilo obveznice, bilo dionice). Imovina fondova se svakomjesečnim uplatama iz plaća zaposlenih građana povećava za milijunske iznose i dosegla je preko 15 milijardi kuna; oblici ulaganja u RH su ograničeni pa su stoga fondovi prisiljeni kupovati npr. Obveznice RH, korporativne obveznice s niskim prinosima, dionice hrvatskih niskoprofitabilnih poduzeća i slično. Ministar Šuker potom se hvali kako se država (koje li sreće) uspješno zadužuje na domaćem tržištu i svjesno manipulira javnim mijenjem koje naravno ne zna da su fondovi, a koji su najveći institucionalni investitori u cijelome svijetu, upravo zakonski prisiljeni kupovati Šukerove obveznice.
Mirovine će nam stoga (ako se ovako nastavi) i iz privatnih fondova biti slične poslovanju ove sjajne države, što mi se uopće ne sviđa. Iako građani na privatne fondove ne gledaju sa ljudskim simpatijama i samilošću, vjerujem da fond managerima nije lako sa ovakovom državnom administracijom. Naprotiv, vjerujem da i sami jedva čekaju bilo kakovu promjenu vlasti koja će omogućiti normalno poslovanje i zaštitu interesa hrvatskih građana.
Post je objavljen 04.10.2006. u 17:45 sati.