Zadržat ćemo se na jednom važnom detalju. Nazivamo ih negacije. Ako npr. otac djeteta koje se igra na travnjaku u blizini ceste, primijeti mogućnost da dijete potrči na cestu, on može reći, kao izraz roditeljske brige i odgovornosti: " Ne idi na cestu ".
Isto tako on može, sa željom za istim ishodom, saginjući se prema djetetu,
pozvati ga imenom: " Gorane, dođi ovamo ".
Istraživanja neurologa, ljudi koji se bave mozgom i lingvista, ljudi koji se bave jezikom, pokazala su da naš mozak ne prepoznaje negacije. Dakle, mozak iz rečenice " briše " NE i prima preostali dio izrečene poruke. U prvom slučaju, dijete je primilo poruku: " Idi na cestu".
Zapravo, potpuno suprotno od onog što je otac rekao.
U kategoriju negacija spadaju i sve one rečenice koje sadrže riječi poput: ' ne smiješ ', ' neću ' i ' ne mogu ', svi glagolski oblici koji sadrže negaciju, poput: ' ne misli ', ' ne pravi buku ' ' ne dopuštam ti ' i dr. Isti ishod, ono što želimo ostvariti možemo postići odabirući riječi koje u sebi sadrže pozitivno značenje. Na primjer: ' može li to tiše ' ili ' hajde da se dogovorimo '. Ponekad ne znamo kako ljudi oko nas mogu reagirati. Mi možemo koristiti riječi pozitivnog značenja i tako ostvarivati suptilniju sposobnost odgovaranja u određenoj situaciji.
Post je objavljen 04.10.2006. u 12:00 sati.