...kiša pada kao i prije...u zraku miris jeseni...život ide dalje...ali moj ne...sve je isto...samo nema nas...ove jeseni neki novi parovi započinju...kao i mi prošle godine...grle se...ljube...sretni su...a od nas je ostala samo uspomena...moja...i od ljudi koji nas znaju...jasno mi je da više ničeg nema...ne znam gdje smo se izgubili...previše sam vjerovala da se možeš promijenti...da možeš biti samo s jednom i da sam ja ona prava...vuk dlaka mijenja ali ćud nikada...znala sam to...ali bila sam slijepa...od ove silne ljubavi koja mi još uvijek magli vid...kad me netko pita za tebe ni ne znam kako me to boli...kad nakon svega moram reći da više nisi moj...ali ako riječi krenu poteći će i suze...zato se samo nasmijem na spomen tvoga imena...i okrenem se dok ne krene suza izdajica...još me uvijek me bole stari dani sreće...jer znam,isto više nikad biti neće...ni s nekim drugim...jer previše te volim...i treba mi vremena...da bol popusti...zima će uskoro pružiti svoju ruku...a ti nećeš biti tu da me ugriješ...bit ćeš pokraj nje...ja ću možda u nekom drugom tražiti utjehu...i zatvoriti oči i nadati se da si ti pokraj mene...pomoći će mi njegova blizina...da ne budem toliko sama...ali u srcu će stanovati samoća...umjesto tebe...zašto sam te morala zavoljeti?...kad nam nije bilo suđeno...zašto se sudbina poigrala samnom?...kad je sad strašno teško...sve je oko mene isto..osim što se budim znajući da te nemam...a pokraj kreveta još uvijek čuvam tvoju sliku...i još je ponekad poljubim...tajno...u tišini noći...oko mene mrak...nema te...ne griješ kao nekada moj krevet...samo je tvoj miris zauvijek prisutan...i kao da čujem šapat "ne plači mala...on više nije tu...ljubav je prestala...ali utjeha neka ti bude...da te je jednom barem malo volio..."
Post je objavljen 04.10.2006. u 10:37 sati.