«Kad se zbude veliki događaj, nekog će uzvisiti, nekog uniziti.
Kad se zemlja žestoko potrese, bit će vas tri vrste».
Stihovi su to iz Kurana i lijepo najavljuju priču koju ću vam sada ispričati, a cijeli dan mi je na pameti.
Čula sam danas za čovjeka koji se zove Stanislav Petrov , porijeklom Rus, rođen 1939. i sigurno se pitate što ja i on ili vi imamo zajedničko.
Naočigled ništa, ali ja njemu baš kao i vi dugujem svoj život.
Stanislav Petrov spasio je čovječanstvo, sve ono lijepo i vrijedno što se na ovoj kugli zemaljskoj može pojmiti.
Priča ide ovako, davne 1983g. točnije 26-tog rujna u bunkeru u blizini Moskve Stanislav je radio svoj posao, nadzirao je satelite, točnije pazio kada će oni u to doba hladnog rata najaviti da su Amerikanci poslali nuklearne bojne glave na SSSR.
Malo poslije ponoći kompjuteri su alarmirali i na ekranu se pojavilo prvo upozorenje o napadu, Stanislav je najprije posumnjao na kompjutorsku grešku.
Nakon toga kompjutor je najavio da su Amerikanci ispalili i drugu, zatim treću pa četvrtu i na kraju petu nuklearnu raketu.
Stanislav je i dalje duboko u sebi vjerovao da je kompjuter u krivu.
Najvjerojatnije odbijajući povjerovati da bi se nešto tako strašno doista moglo i dogoditi, uvjeren valjda u zdrav razum i ljudskost ljudi koji baš kao i on rade isti posao samo na drugom kraju svijeta.
To ga je koštalo posla, karijere a skoro i života.
Tek nedavno saznalo se o zaslugama ovog hrabrog čovjeka.
2004g dobio je World Citizen Award.
I po njemu je napravljen dokumentarac "The Man Who Saved the World".
Odbio je direktnu naredbu svojih nadređenih i poslušao svoj instinkt i toplo srce.
Tu noć kompjuter je zakazao, ali ne i zdrav ljudski razum i urođena dobrota.
Hvala dragom Bogu na tome i Stanislavu Petrovu.
Zbog njega ovih dana opet živim punim plućima.
I u svijetu i u nama postoji nasilje. U svima nama. I uvijek ćemo mu se suprotstavljati, dok god bude ljudi koji će to moći i željeti.
Dok smo mali slijepo slijeđenje nasilja vodi nas u sukob sa mamicom.
A kad odrastemo, slijepo nasljeđe nasilnih poriva vodi nas u mržnju i konačno smrt, onu duševnu sigurno.
Doista šteta što sve vojske svijeta nisu kao švicarska, jedina vojska koja nikada ne ratuje, nikada ne staje ni na čiju stranu i gleda svoja posla.
Kad spomenem švicarsku vojsku jedino što mi može pasti na pamet je «Švicarski nož» (poklonih ga ovog Božića jednom dragom prijatelju), ima nešto vrlo civilizirano u vojnom nožu na kojem se nalazi i otvarač za vino. Može ga se naći navodno i u Tiffanyu u posebno luksuznom izdanju od punog srebra i 18 karatnog zlata.
p.s. I za kraj vračam dug iz mog prijašnjeg posta, ponajviše zbog komentara koji je kod mene ostavila munjena dalmatinka koju sam inspirirala na neke važne odluke koje treba donijeti vođena željom a ne strahom.
Dugo vremena treba da se shvati suština hrabrosti, a Meša je lijepo mislio napisavši da ključ leži u tome da se izmjeni težište.
Prenijevši odluku na sebe, postaješ učesnik a ne žrtva.
Postaješ učenik pun želje za učenjem svega novoga i lijepoga što te tek čeka.
I tako sam ja svjesno odlučila povjerovati u volju Božju i njegove čudne pute.
Sve je u tome, izgleda sitno i liči na varku ovo okretanje lica prema novim izazovima.
Ali sve je u tome, ne prestati vjerovati u dobre stvari koje nam šalje dragi Bog onda kad su nam najpotrebnije.
Hvala mu još jednom na tome…
Post je objavljen 04.10.2006. u 09:49 sati.