Pregled posta

Imala sam mnogo loših dana, ali današnji definitivno spada među TOP 5

Da, baš kako i sam naslov kaže, eto takav mi je bio današnji dan. W. F. je knjižicu mojih tajni ispisala na kompjuteru, isprintala i fotokopirala u stotine primjeraka!!! Nemate pojma kako sam se grozno osjećala!!!!!! Jutro mi je zbilja dobro započelo, radio-budilica mi se upalila s jednom super pjesmom (James Blunt "Goodbye my lover"), mama mi je spremila doručak i nije cmizdrila kao inače nad Titanikom kojeg je gledala već 7 put u zadnjih 7 dana. Inače, mama mi je ooooogromna. Kao da nosi šestorke. Ne bih se začudila da sam u pravu. Trbuh joj je kao 6 lubenica!! No pustimo moju mamu, jer iako me ona pokušala utješiti, još uvijek se osjećam jadno.

Došla sam pred školu, i kao i obično, potražila grupicu cura iz svog razreda. Kad, svi nešto se smiju, tiho šuškaju među sobom. Pomislila sam radosno da je neki zanimljivi trač (jer ja vam volim inače znati mnogo o ljudima, jako sam znatiželjna po prirodi), i nisam imala ni pojma koliko sam u pravu. Samo što su tračevi obično lažne glasine, što u ovom slučaju nije bilo tako.

Dakle, došla sam do njih i svi su odjednom zašutili. Vidjela sam kako se W. F. podsmjehuje. Rekla sam svima «Bok.», i svi su mi jednoglasno odgovorili. Nisam imala vremena o tome da razmišljam o čemu se govorilo, jer je zvonilo, pa smo svi počeli ulaziti u školu. Svi su se došaptavali u garderobi, i sve mi je bilo tako čudno. Neki su me poskrivećki gledali, a čim se okrenula prema njima, okretali bi glavu. Dvoje troje bi pokazalo na mene s prstom. Što se događa? Nisam imala pojma. Zašto sam imala osjećaj da sam ja tema? Zašto mi nitko nije ništa želio reći? JER JA NEMAM NAJBOLJE PRIJATELJE!!!!!!!! JA UOPĆE NEMAM PRIJATELJE!!!!!!
Imali smo prva dva sata, a onda je bio veliki odmor i ja sam otišla u knjižnicu po lektiru. A kada sam izašla iz knjižnice, imala sam što vidjeti.

Sva sretna, jer mi je jutro, na čudan način, jako lijepo započelo, hodala sam uspravno i glavom gore, sva ponosna na sebe. Svi su pogledi bili uprti u mene. Tražila sam pogledom Marka, za one koji ne znaju, to je moj stari prijatelj, koji mi je bio i dečko, ali jednostavno smo shvatili da nam je bolje kada smo prijatelji pa se vratili na "taj status". On je bio jedini s kojim sam mogla pričati. U zadnje me vrijeme svi izbjegavaju. No njega nije bilo, jer je bolestan.

Zakoračila sam, korak-dva, i vidjela sam po hodniku oblijepljene zidove nekakvi papirima. Približila sam se da vidim o čemu se radi.



I radilo se o MENI.


Veliki naslov, prepoznala Times New Roman slova iz Worda podvučena i napisana velikim tiskanim slovima.

I tako dalje, i tako bliže nizale su se moje tajne koje sam i sama zaboravila. Ali bile su mi važne! A sada, moja intima, najdublje misli, najdublji strahovi, želje, sve je tu visilo u tisuće primjeraka obješeno po svim zidovima škole, a ona je dosta velika.

Možete li zamisliti kakav je to osjećaj? NE! Žao mi je, dobri ste mi prijatelji, i uvijek me razumijete i imate vremena za mene i moje probleme, ali ovo nećete (nadam se) nikada moći shvatiti kako sam se osjećala u tom trenutku, osim ako ne osjetite na vlastitoj koži (nadam se da nikada nećete imati priliku za to, za vaše dobro).

Svi su imali po takav jedan primjerak u našim školskim novinama. Ali ja sam jedna od novinara! Kako mi je mogao promaknuti članak o meni samoj???

Sve je pisalo, sve. Kako su mi se roditelji za malo rastali, kako mi je mama alkoholičarka, u koga sam sve bila zaljubljena, što sam o kome mislila, o kojem profesoru, o svemu.

Znala sam tko je to napravio. Odmah, sve mi je u jednom trenutku bilo jasno; W. F. je sigurno nagovorila još jednog novinara, a i to Nj. E. G. A., najvećeg kretena (izuzevši W. F.) u mome životu, koji mi se sviđao jednom davno, i koji me želio iskoristiti za slavu ili ne znam što već ne, da objavi taj članak bez mog znanja. Kako sam samo glupa! Pa novine uvijek izlaze na početku mjeseca! A što je danas? Zadnji put nisam bila, a bio završni pregled prije tiskanja!!!!!

W. F.! Moja bivša B. F.!!!! Koju znam od malih nogu! Kako mi je to mogla učiniti???!!!

KAKO?!

Okrenula sam se, sa ogorčena i srce mi je lupalo kao ludo. Svi su me gledali, svi, iz svih razreda, u hodniku svi su buljili u mene. Daleko od sebe čula sam uobičajenu buku i vrisku pod velikim odmorom. Ali nisam ništa osjećala, mislim, čula. Željela sam ispariti, nestati, prokleti dana kada sam upoznala W. F.

Odjednom, nisam više znala za sebe, i ne sjećam se kako se W. F. stvorila ispred mene. Čula sam negdje daleko od sebe kako mi nešto govori, ali nisam se obazirala, nisam željela slušati te njezine laži, na znam što mi je bilo, ali jedino što sam u tom trenutku željela, mislila, bilo je to DA JU ŽELIM UBITI!!!!!!! UBITI U NJOJ SVE, DA JE NEMA, DA JE NIKADA VIŠE NE BUDE! DA SE OSJETI PONIŽENOM KAO JA!!! DA PATI!!!!!!!!!!!!

I zgrabila sam ju za ramena, i gurnula na zid. Svi su počeli urlati, vrištati, pljeskati i navijati.


Odmah su nas razdvojili i odveli k ravnatelju i pedagogicama.

Sjele smo jedna nasuprot druge vičući vrišteći jedna na drugu tako da nas nitko nije mogao razumjeti što govorimo. Čak ni sama nisam čula svoje riječi, i kao da je iz mene govorila neka zvijer, neka mržnja, neka Hana kakvu još nikada nisam upoznala.

-Tišina!-povikao je ravnatelj, a mi smo ušutjele i onako krvave i prljave nastavile se krvnički gledati.

Počeli su nas ispitivati, jednu pa drugu, pa ponovno jednu, pa drugu, i tako negdje duga dva sata. A onda još predavanje o lijepom ponašanju i da će o tome obavijestiti naše roditelje.

Kada sam izašla iz učionice, hodnici su ili pusti, i nije bilo papira. Netko je sve poskidao. No ja sam se osjetila tako jadno i tako… tako odbačeno. B. F. se opravdalavala da sam i ja njezine tajne odavala, što je bila istina, ali ne na taj način…


Kada ovako, trijezno razmišljam o nama dvjema, shvaćam da smo jednake. Oba dvije smo grozne osobe. Samo što je ona u boljoj poziciji od mene. Ima dečka, ima prijatelje, super ocjene i za njezine tajne ne znaju svi učenici, profesori, ravnatelj, roditelji…

Mama je razumjela to što sam bila ljuta, ali nije opravdavala tučnjavu. Tata nije opravdavao ništa i vodili smo čitava dan duge rasprave o svim mojim greškama koje sam ikada učinila. Naravno, ne moram ni pričati da sam pobrala batine od tate, ali ionako sam bila sva puna modrica pa mi je sve bilo svejedno.

Sjedim u svojoj sobi, sama sam doma. Oni su otišli u grad da kupe nešto za bebu. Ili možda bebE.

Ja počinjem polako shvaćati da ne vrijedim ništa, ništa ja ne vrijedim. Spustila sam se na nivo neobrazovane, vulgarne osobe, kao na primjer W. F.

Sutra ćemo, sasvim sigurno, obadvije biti teme tračeva. Samo što će ona imati prijatelje, za razliku od mene.

Ja sam prije sat vremena došla kući, a bila sam kod Marka. Sutra će doći u školu, što znači da ću moći pričati s njim i da na njega (valjda) mogu računati. No ustvari, ne osjećam se tako. Osjećam se prevareno, iskorišteno, i kao da nikada više nikome neću moći vjerovati. Pa čak ni Marku.

On je naravno, zatražio da vidi popis mojih tajni, a jedan primjerak sadržavao je 8 A4 stranice, te je Marko dosta saznao o meni što mu nikada nisam namjeravala reći. Ali što ja tu mogu? Dala sam mu papir jer ionako nemam izbora. Saznao bi prije ili kasnije od nekoga. Plakala sam, plakala kao kišna godina. Zašto se sve to dogodilo baš meni? Jer sam naivna, naivna i glupa, što sam tako dugo vjerovala W. F. Sada ću sigurno imati i niže ocjene, jer jedan cijeli A4 list je bio moje izjave o profesorima. Čak jedna i na račun prijatelja.


Neću vam zamjeriti ako ćete me prestati posjećivati. Osjećat ću se još gore i zapuštenije, ali drugo nisam niti zaslužila. Takva sam ja. Vidim samo tuđe mane i greške, a za sebe mislim da sam savršena.

Tako je bilo DO sada. Ali sada je drugačije. Znam da sam daleko od prosječne, a kamo li savršene...

...ali... zar nije da tko prizna pola mu se prašta?

Mrzim sebe. Mrzim svaku svoju izgovorenu ili napisanu riječ, svaki korak koji sam u životu napravila, sve. Svoj mutavi, glupi odraz u ogledalu. Kada bi me netko vidio, rekao bi da sam sigurno pristojna i odgovorna osoba.

A ja sam užasna, odvratna i licemjerna!

….ali… nije li ljudski griješiti?

I iako mrzim sebe, ne prestajem mrziti W. F!!! Ne mogu si pomoći, ali mrzim ju više nego ikad! Ne želim ju dakako, ubiti. Ali želim da ju nikada više ne sretnem u životu. Ne može mi više pred oči ili ću poludjeti ponovno!


No to je nemoguće, jer idemo u isti razred, na žalost. A i sutra je srijeda, dakle, ples.
I srest ću DEČKA, i možda ponovno plesati s njim.



On još uvijek ne zna kakva sam osoba.


A dok sazna, mogu se promijeniti…..


Vaša Hana, najgora psihopatkinja na svijetu. Ups, ipak ne najgora. To je ipak W. F.


P.S.: Sad me slobodno možete popljuvati....




Post je objavljen 03.10.2006. u 20:46 sati.