Postalo mi je krajnje naporno prolaziti kroz svaki dan. Postalo mi je teško držati vlastito tijelo. Posebno mi je postalo naporno čekati da prođe tjeskoba koja me sve jače i jače pritišće. Ako dovoljno zamislim mogu vidjeti savršen svijet i ostati u njemu. Tamo mi je toplo i nježno i tamo letim. Isto tako, tamo su ljudi za koje znam da mogu biti samnom samo u mašti. Navečer kada legnem u krevet, trenutak prije nego utonem u san zamislim da je oko mene zagrljaj jak i prekrasan i miriši na more. Taj me zagrljaj drži cijelu noć i ako me slučajno pusti onda krenu problemi, more, i mučenje. Nekada mi to postane toliko stvarno da se probudim s temperaturom, obrazi mi gore, a u glavi zuji.
On ima velike ruke, u kojima mogu biti jako sigurna. Ali me ne drži i zato hodam okolo jako rastresena i prestrašena. Trzajući se na svaki i mali znak prijetnje, padam i tonem. Mogu vidjeti te ruke kada god poželim, samo zaklopim oči.