Marketing
Why???
Zašto? Žašto me taj bjedni život uporno šamara? Šta ne vidi da sam slaba i da me boli? Sve sam slabija od njih. Svjesna sam da još nisam svjesna situacije koja se upravo odvija oko mene, u mojoj glavi, u mom srcu. Al,znam da boli…da me muči. Osjećam se kao rob svoje boli. Bespomoćna sam! I još mi je teže što nemam oslonac, nekog tko me razumije, tko će me poduprijeti, tko će me shvatiti, tko će me slušati… sama sam u ovome. Nitko me ne čuje,nitko me ne želi čuti,nitko me ne shavća ozbiljno. Izvana bi trebala biti skulirana, happy, a u sebi imam takvu konfuziju, takvu bol. Osjećam se samo. (iako nisam sama) Ne mogu u sebi istovremeno odigravati dva filma. Ne mogu biti vesela i polisla u isto vrijeme. Sad bi ja trebala biti jaka i pružati oslonac osobi koja je moj najveći oslonac. Samo kako? Kako kad tu osobu ne mogu vidjeti, ne mogu čuti, ne mogu znati što se događa s njom? Najgori od svih osjećaja je bespomoćnost, a još je gore kad si svjestan te bespomoćnosti. Ne možeš pomoći drugom,a što je i gore ne možeš pomoći sebi. Jedino što možeš je čekati. No, tko ima toliko živaca čekati? Tko zna koliko će to trajati? Tko zna kako će biti? U meni se mješaju i tuga i očaj i bjes zbog bespomoćnosti i sjećanja i briga i pažnja i ljubav i bol. Ne bojim se budućnost,ma kakva god ona bila i šta god da mi spremala….teža mi je sadašnjost od koje ne mogu pobjeći ni u prošlost ni u budućnost. Znam da se moram boriti s njom,a ne bježati od nje,ali trenutačno nemam snage. Što mi još preostaje? Nada? Nada u bolje sutra? I nije mi neka utjeha, više mi treba snaga za gurati naprijed….naprijed u bolje sutra.
Post je objavljen 03.10.2006. u 18:28 sati.