Marketing
Priče iz Usnulih bogova
Po tko zna koji put...
BEZIMENI
Bijaše nekoć jedan čovjek koji se nikako nije mogao prisjetiti svojih dana prije sadašnjosti.Toliko mu je prošlost bila u magli da se nije sjećao niti vlastita imena.Vječito je lutao šumama u nadi da će pronaći nešto što će ga podsjetiti na ono što je bio i ljudi ga stoga nazivaše Skitnikom.Skitnik se dobro osjećao u šumama,no nekako mu se činilo da nešto nedostaje.Nije znao što,nije čak niti mogao nagađati,ali osjećaj je bio toliko jak da ga naprosto nije mogao zanemariti.Bijaše tako sve dok jedne zime,uoči Božića, nije doputovao do jednog sela.Kako je bila večer,ugledao je krjesove pred crkvom i krenuo da se ugrije.U žaru trenutka,dok je pružao promrzle prste ognju,oči su mu se same usidrile na suhe goruće grane drveta koje nikada prije nije ugledao,ali bilo mu je tako poznato.
„Hrast.“-progovorio je nečujno.I tada mu sine.U šumama u kojima je boravio nije bilo hrastova!Tako je krenuo u potragu za hrastovima.Čim je ugledao prvi hrast pred sobom,stao je začuđeno pred njega.Ni sam nije znao koliko je dugo ondje stajao,ali izmijenilo se nekoliko dana i noći,i Sunce i Mjesec su nekoliko puta prehodali tromo svoj ciklus.Nije niti primijetio kada mu je prišao jedan starac.
„Gospodine…tko ste vi?“On ga pogleda kao da ne razumije pitanje.
„Ne znam.“-odgovori na koncu.
„Pa,dobro onda,recite bar kako se zovete.“
Čovjek već htjede reći da niti to ne zna,kadli,negdje duboko iz njega,niti sam nije znao kako,javi se njegov glas,izgovarajući oprezno riječ koja je dolazila iz neke daleke magle,s neba možda,riječ koju je znao:
„Perun…Zovem se Perun…“
Post je objavljen 03.10.2006. u 16:33 sati.