Marketing
Tuga je jedina uvijek tu
Zivot… oko njega se moze mnogo filozofirati… treba mnogo da se stvori, a samo trenutak moze ga prekinuti… prije tocno tjedan dana umrla je jedna cura koju nisam osobno poznavala, vidjela sam je mozda dva puta u zivotu. Iako je nisam poznavala, njena me smrt doslovno shrvala. Zasto? Ne znam. Mozda zato jer sam preosjetljiva na takve stvari… mozda zato jer se njezina smrt mogla sprijeciti… tih dana gledala sam ljude oko sebe, vidim im osmijeh na licu… pokusavam se i ja smijati, ali ne mogu… jednostavno ne mogu… kroz glavu mi prolaze potoci suza koje su njeni bliznji isplakali… I ne mogu se smijati…
Neki mozda misle da svaki put kad se neciji zivot zauvijek ugasi, trebamo nauciti cijeniti ono sto imamo, poceti cijeniti zivot i uzivati u njemu. Ja ne mogu. Kao trebala bih biti sretna jer sam ziva. Ne mogu, jednostavno ne mogu! Svaki put kad umre netko tko ne treba, pitam se, gdje zapravo vodi taj zivot? Zasto bih ja trebala biti sretna? Zato jer umiru ljudi kojima nije vrijeme? Recite vi meni: STO JE TU LIJEPO???? Sto je lijepo u tome da se svaki dan dogadaju tragedije? Mozda sam glupa, ali ja ne mogu cijeniti takav zivot! Ja ne zelim cijeniti takav zivot koji je obavijen tamom i tragedijama. Sto zapravo tu imam cijeniti? Ako netko cijeni patnju, samo neka izvoli. Ja necu.
Svaka cast onima kojima su sretni. Onima koji imaju nesto od tog prokletog zivota. Mozda mislite da sam ogorcena jer nemam ono sto imaju sretni ljudi, pa zato nimalo ne cijenim zivot. Nije tako. Nisam ogorcena na nikoga. Ne petljam se u tude zivote, ne namecem se nikome, svatko neka zivi svoj zivot, sretan ili nesretan. jedino ne mogu i ne zelim voljeti, cijeniti i uzivati u zivotu koji je obavijen samo tragedijama i losim stvarima. Jer samo se to dogada. Cak i ako nam se desi neka lijepa sitnica, sve ono lose ce nadvisiti to lijepo.
Molim vas, nemojte mi pisati da nas svaka losa stvar treba ojacati. Cemu? Da bi nas pripremila na sljedecu losu?
Nekada sam zivjela u nadi da ce mi netko jednom dokazati da imam krivo misljenje o zivotu, da je zivot mozda ipak lijep… ali ta je nada umrla zauvijek... i ne mogu ici dalje, ne mogu pokusat zivjeti jer znam da ce se jednom opet desiti nesto ruzno sta ce me natjerati da se opet povucem u sebe i blokiram sve osjecaje samo da ne patim i ne suosjecam s tudjom patnjom... kad vam tuga postane sastavni dio zivota, onda jednostavno nema drugog izlaza.
Izvolite, mozete mi slobodno pametovati o tome kako je zivot lijep. Ja znam da nije i nitko me nece natjerati da promijenim misljenje.
Post je objavljen 03.10.2006. u 16:02 sati.