Ja nisam metalac. Obožavam Dylana, on mi je bog, Reed i Bowie su mi ko stričevi, Neal Young mi je pojam. Al majke mi, kako mi je sad super sjela "The Evil That Men Do" od Maidena, ne mogu opisat. Stojim ja na prozoru, pušim duvan, a trešte Mejdeni, ljudi prolaze, ja se kesim sam sebi. Mislim, pompozno je, jeftini okultizam, je sve to, al ljudski jezik obiluje metaforma, zapravo uglavnom se na metaforama i temelji. Tako da sam se totalno poistovijetio sa tom svari jer lijepo opisuje moje doživljaje vezane za ovu jednu ženskicu. Eto pjesma, onaj dio koji mi nešto znači, pa sami prokužite što je tu bilo...
Love is a razor and I walked the line
On that silver blade
Slept in the dust with his daughter
Her eyes red with
The slaughter of innocence
But I will pray for her
I will call her name out loud
I would bleed for her
I only I could see her now
Living on a razors edge
Balancing on a ledge
The evil that men do lives on and on...
Loš sam ljudi, znam, al eto. Da sam išo sam sažet ne bih mogo bolje, iako bi bilo manje pompozno, po svoj prillici. Za sve metalce, neka znate, serem ja po metalu kad god treba, nije to moja brija, al "Seventh Son of a Seventh Son" od Maidena je album i po i znači mi nešto u životu, čak i ako predstavlja trash u meni. Što ću, ja sam loši mali satir...
Post je objavljen 03.10.2006. u 12:44 sati.