- Moja ti, eno je i Lukre otišla Bogu na istinu, a paralo se da je boljeg zdravlja nego nas obje. A i što je imala...niti 78 godina?
- Dragi Bog ne pita za godine - Mare će glasom patnice koja uživa u svakoj svojoj, zasluženoj boljetici koju nosi s dignitetom vjerujuće u bolje Sutra.
Na grobljima grozd staraca u zrelim 70-im i ranim 80-im ispraćaju svoju prijateljicu koja je, ovaj put, bila lošije sreće. Naslada. Radost je kratkog daha jer već sutra, netko će biti slijedeći. Ali tko? "Svi smo mi ljudi mrtvaci, samo čekamo na svoj red za ukop". Ali kojim redom? Bi li strahovi bili manji kada bi životni itinerar bio unaprijed određen?!?
- Skup, skup je taj zahod prika, pa neka je i od zlata. Pa neka je i za ne znam kako važne face - preskupo je to. Koštat će je izbora, kažem ti ja.
- Ma neće, zaboravit će se sve kao što se uvijek sve zaboravlja. Desni će glasati ovi drugi neće, Planet se i dalje okreće..i tako to. Ali znaš, ako je istina, ono što sam čuo, onda taj zahod i nije skup.
- Što....si čuo?
- Pa kad pišaš u taj pisoar, navodno ti sa strane izađe papirić sa nalazom urina?
- "Još smo gospari, još smo vlast"
- A zašto ne pišeš više. Mislim, te tvoje priče i to...
- Nemam inspiracije. Edo kaže da je inspiracija sranje i da je rad, svakodnevni rad sve. Ja kažem da je on sranje...
- I nemaš inspiracije veliš, zapinje sa naslovom...prvom rečenicom?
- Zapravo ne. Prva ne. S prvom nikad nemam problema. Vidi ovo: Dežmekast, mladoliki gospar nehajno je pišao u netom postavljene pisoare gledajući kako zlaćana tekućina nepovratno odlazi u bezdan odvodnih cijevi. Nije li to lijep početak?
- Paaa...
- Ali kako dalje? Što dalje? U kojem smjeru ići? Toliko toga konfuznoga po glavi mi se mota ali ništa dorečeno, definirano, zaokruženo. Iskrzmani djelići misli koje ne mogu povezati u cjelinu i totije.
...
- A utakmica? 2:2..što kažeš?
- Ne pratim više nogomet. Ispraznio mi se mobitel. Idem.
Post je objavljen 03.10.2006. u 09:19 sati.