Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/smrtnik

Marketing

...oh, darling, darling, stand by me...

Stanje je kritično. Toliko kritično da sam punih 5 minuta proveo smišljajući kojom ću rečenicom započeti ovaj post.
Kritično je u mnogo segmenata.
Najkritičnije je stanje mog uma.
Ne znam šta hoću. Ustvari, ove sekunde ne znam uopće šta da napišem.
Nije problem u svijetu. Problem je u meni. Ja definitivno nisam jedan od onih koji tvrdi da je jedini normalan, a da su svi oko njega ludi.
Imam osjećaj kao da se udaljavam od svih mi dragih ljudi, ali ne zbog neke više sile nego isključivo zato što ja tako hoću. Vjerojatno me i zbog toga proganja osjećaj samoće. Možda odgurujem ljude od sebe zbog toga što u njima trenutno ne mogu pronaći ono što mi treba. Najgore od svega je to što ni sam ne znam što mi treba, za čim moja persona žudi.
Zadnjih dana sanjam i čudne snove. Dobro, moji snovi su uvijek čudni, ali nikada se nisu ponavljali. Doduše, nisu baš identični (lokacija i lica su drukčija), ali smisao (koji nikako da otkrijem) je isti.
Daklem...
Sjedimo na nekoj klupici, frend, ja i neke dvije cure (s tim da nijedno od ta tri lica nisam nikada vidio u stvarnom životu) i ono, cuga, zajebancija, sve pet, reklo bi se na prvi pogled. A onda nastaju problemi jer postanem (u snu) svjestan odnosa među nama četvero.
Jednoj od te dvije cure se sviđam ja, ali meni se sviđa njena frendica, kojoj se pak sviđa moj frend, kojem se pak sviđa ova prva cura. Jeste uspjeli pohvatati sve? Meni je isto trebalo neko vrijeme. I tako, zabavljamo se, upucavamo se onima koji nam se sviđaju i nastaje totalni kaos, tragikomična situacija iz koje nema izlaza. Tada slijedi buđenje.
Problem mi je čak i zaspati jer kad legnem u krevet, toliko misli i ideja mi prođe kroz glavu da se jednostavno ne mogu opustiti i otploviti u svijet snova. Čak se ne mogu ni koncetrirati na samo jednu od tih misli jer ih ima previše, tako da mi svaki put treba minimalno pola sata da zaspem.
Toliko toga bih htio napraviti, a nikako da napravim makar jednu od tih stvari. Dan bi definitivno trebao trajati 48 sati. Znam, sad ćete reći da se ne smijem izvlačiti na nedostatak vremena jer da se za sve može stvoriti vremena. Problem je što se ne mogu usredotočiti na samo jednu stvar jer bih htio sve to napraviti odjednom, a to nikako ne ide.
No, ipak, najtragičnija stvar od svega je što sam se prestao smješkati bez razloga. Ono, u stilu da hodam cestom i bez ikakvog razloga se nasmijem ili nasmiješim. Čak sam i prestao pričati sam sa sobom.
Mislim da jednostavno nisam sretan i to me ubija...

Post je objavljen 02.10.2006. u 23:41 sati.