Marketing
Sjeća li se tko Sophie Scholl?
Danas počinje nastava na mnogim našim fakultetima, što me podsjetilo na moje studentske dane, ali me ujedno i potaklo na razmišljanje o nekim pitanjima vezanim uz studente i studiranje općenito.
Ne želim se praviti osobom koja sve zna, ali mogu reći da znam dosta toga, pogotovo u području povijesti, koja mi je od malih nogu bila zanimacija. Međutim, problem kod poznavanja povijesti je tendencija da neke situacije iz prošlosti uspoređujete sa sadašnjošću, što, vrlo često, rezultira razočaranjima u svijetlu spoznaje o tome da neke negativne pojave još nisu nestale, ili, još, gore, da je sada situacija gora nego prije.
Gledajući studente u ovom našem društvu, kako one dodiplomske, tako i one post-diplomske, među koje trenutno spadam, uočavam da je među našom studentskom populacijom raširena apatija, nezainteresiranost, sveopći gubitak entuzijazma i odgovornosti, kako prema sebi, tako i prema društvu. Na studiranje se odlučuje relativno malen broj ljudi, a od njih, u pravilu, diplomira tek - četvrtina, i to, dakako, ne u roku, nego nakon 6, 7, 8 ili više godina studiranja.
Jasno je da neki pojedinci imaju opravdane razloge za ovakvo ponašanje (različiti problemi financijsko-obiteljsko-zdravstvene prirode), ali većina studenata, ruku na srce, ne može opravdati svoje neodgovorno ponašanje. Svašta se tu može čuti, od ljudi koji veleumno tvrde da ne vide poantu u studiranju jer su razočarani u društvo (oh, jadnici – o njima ćemo kasnije), do onih iskrenijih koji kažu da ne žele marljivo učiti i diplomirati u roku, jer da žele "uživati u životu" (većina njih, na račun roditelja), kao da imati diplomu, posao i kakvu-takvu kontrolu nad svojim životom zabranjuje bilo kakav oblik zabave.
U takvoj se populaciji vrlo lako ističu oni malobrojni pojedinci koji imaju viziju onog što žele biti, koji mukotrpno rade da to postignu, diplomiraju u roku, a i tijekom studiranja nisu tek dio sive studentske mase, već se ističu svojim odgovornim ponašanjem (ovdje ne mislim na one umišljene tipove koji misle da su posebni zato što stalno nešto kritiziraju i misle da su pametni – mislim na one koji zapravo RADE nešto zrelo i odgovorno, ovisno o situaciji u kojoj se nalaze).
Ukoliko bismo gledali u prošlost samo nekoliko desetljeća, tada samo u okviru ove zemlje lako uočavamo razlike u studentskom razmišljanju. Do 1945. godine studiranje je kod nas bilo privilegija bogatih, i tek je komunistički režim omogućio uistinu svakom da stekne diplomu ako je to uistinu htio (to je jedna od malobrojnih pozitivnih strana komunizma). Naši roditelji, djedovi i bake, su tada gotovo pobožno upisivali fakultet, i unatoč teškom materijalnom stanju, visok postotak upisanih je diplomirao. Ta ja generacija ljudi gradila i obnavljala ovu zemlju razrušenu u Drugom svjetskom ratu. Ali, nešto se zanimljivo dogodilo – već njihova djeca, a pogotovo unuci, iako su bili u boljim materijalnim prilikama, taj isti fakultet nisu poštovali, već su radije uživali – i uživaju – u plodovima rada svojih roditelja, a za učenje – kako bude...
Još bih nešto htio istaknuti – prijašnje generacije studenata, do prije 30ak godina, bile su, očito je, daleko više zainteresirane za društvo u kojem žive, i vrlo često su se javljali za riječ u pogledu pitanja koja ih se nisu neposredno ticala. Trebam li spominjati masovne studentske prosvjede diljem Europe krajem 1960-ih, motiviranih različitim sve-društvenim pitanjima? A u Hrvatskoj? Zaboravljena je generacija studenta angažiranih u obnovi zemlje nakon Drugog svjetskog rata, pa i oni hrabri studenti koji su stradali u Hrvatskom proljeću. Tijekom zadnjih 15ak godina hrvatski studenti NISU izašli na ulice da bi prosvjedovali protiv HDZ-ove brutalne diktature, protiv sveopće pljačke narodne imovine, niti su izašli na ulice da podupru kažnjavanje hrvatskih zločinaca, ratnih, gospodarskih, i drugih, ali zato JESU izašli na ulice kada je prijetilo poskupljenje hrane u studentskim menzama... Da i ne spominjem da su mnogi svoj studentski status koristili kako bi izbjegli braniti ovu zemlju u Domovinskom ratu... Paraziti!
Svijetao primjer onoga što bi odgovorni studenti, kao buduća inteligencija društva, trebali činiti, dali su pripadnici neformalne grupe Bijela ruža, koju su 1942. i 1943. godine mahom činili studenti Sveučilišta u Münchenu.
Užu skupinu te grupe činili su: Willi Graf, Christoph Probst, Alexander Schmorrell, Hans Scholl i njegova sestra Sophie Scholl, od kojih je najstariji, Alexander Schmorrell, imao tek 25 godina. Kasnije im se pridružio i profesor Kurt Huber, koji je predavao filozofiju na Sveučilištu u Münchenu. Sve pripadnike ove skupine povezivala je zajednička mržnja prema Hitleru i svemu što su on i njegov režim predstavljali. Neki od članova grupe su ujedno bili i unovačeni u Wehrmacht, pa su i sami bili očevici stravičnih zločina koje su nacisti vršili. U znak otpora, pripadnici Bijele ruže počeli su pisati anti-režimske letke, koje su, potom, šapirografom umnožavali, te, u tisućama primjeraka, slali poštom po cijeloj Njemačkoj. U veljači 1943. počeli su pisati anti-režimske grafite na zgrade u Münchenu, što je izazvalo povećanu pažnju Gestapo-a.
U četvrtak, 18. veljače 1943. godine, Hans i Sophie Scholl su odlučili ostaviti primjerke Šestog letka Bijele ruže u hodnicima Sveučilišta. Kada im je ostalo samo stotinjak primjeraka u kovčegu, Sophie je odlučila baciti ih u veliki atrij Sveučilišta: ona i Hans su se popeli na galeriju i Sophie je letke bacila u zrak. Stotinjak letaka počelo je lepršavo padati na studente koji su s netom završenih predavanja ušli u atrij. U tom je trenutku domar Sveučilišta uočio Sophie i Hansa, zatvorio vrata atrija i pozvao policiju, koja ih je uhitila i predala Gestapo-u. Istraga je uskoro proširena i na Cristopha Probsta, koji je uhićen upravo kad je podizao svoju dozvolu o privremenoj odsutnosti iz vojske, da bi mogao vidjeti svoje tek rođeno treće dijete.
Na montiranom suđenju 22. veljače 1943. godine, kojim je presjedao Roland Freisler, poznat kao Hitlerov sudac za vješanje, Cristoph (23), Hans (24) i Sophie (21), osuđeni su na smrt. Odmah nakon toga Hans je viknuo Freisleru: "Dolazi dan kada će tebi suditi!"
Istog dana oko 17h njih troje su giljotinirani u zatvoru München Stadelheim. Zatvorske čuvare impresioniralo je hrabro držanje ovih mladih ljudi. Trenutak prije smaknuća, Hans je viknuo: "Živjela sloboda!", a Cristoph je umro nikad ne vidjevši svoje treće dijete.
Tijekom te godine uhićeni su i smaknuti Willi Graf (25), Alexander Schmorrell (25) i profesor Huber (49), čime je Bijela ruža prestala postojati.
Sada se Bijela ruža s ponosom spominje u Njemačkoj, kao dokaz da nisu svi Nijemci bili nacisti, i da je uistinu postojala savjest tadašnjeg njemačkog društva. Na kraju filma "Der Untergang" (2004), o posljednjim Hitlerovim danima, njegova tajnica Traudl Junge, rekla je da je naknadno shvatila da je njena vršnjakinja Sophie Scholl pogubljena one iste godine kad je ona počela raditi kao Hitlerova tajnica, i da uistinu mladost nije bila izlika za neznanje onog što je Hitler činio.
Ako vas više zanima priča o Bijeloj ruži, možete pretražiti internet, pročitati knjige ili pogledati dva dobra filma: "The White Rose" (1982) i "Sophie Scholl" (2005).
U spomen na:
Sophie Scholl, 21, studentica biologije i filozofije
Hans Scholl, 24, student medicine i vojnik
Cristoph Probst, 23, vojnik, otac troje djece
Alexander Schmorrell, 25, student medicine i vojnik, glazbenik
Willi Graf, 25, student medicine i vojnik
prof. dr. Kurt Huber, 49, sveučilišni profesor filozofije
U čast pripadnicima Bijele ruže, toj odgovornoj skupini (pre)mladih ljudi, i slobodi misli za koju su umrli, u slijedećim postovima ću objavljivati prijevode letaka Bijele ruže.
Ovo sve ističem kao svojevrsni vapaj za buđenjem studentske svijesti u nas. Pitao bih naše neodgovorne studente:
Zašto sada, kada vam je društvo omogućilo lagan pristup diplomi, to ne cijenite?
Zašto vam je vlastita komocija postala važnija od općedruštvenih tema?
Ako vam se društvo ne sviđa, zašto se ne obrazujete, organizirate – i promijenite ga?
Odakle vam drskosti da pod krinkom "razočaranja" ili "uživanja" do kada god možete izbjegavate obaveze koje vam nameće život u ovom društvu?
Konačno, odakle vam pravo da s prijezirom tretirate one malobrojne, marljive entuzijaste koji žele nešto promijeniti?
Nadam se da će ovaj moj tekst, sada na početku nove akademske godine, barem neke od vas potaknuti na razmišljanje, na aktiviranje u ovom društvu, i da ćete u tome naći hrabrosti kakvu je pokazala mlada Sophie dok je prkosno koračala prema nacističkoj giljotini...
Post je objavljen 02.10.2006. u 22:18 sati.