Marketing
Spider
AH da... remont bio... ja post napišem .. i onda remont ... ali evo ga sad - post svjež kakav je bio i u subotu:
Probudim se ja jutros... 
Po prvi put nako dugo vremena ja se probudim bez pomoći zvane budilica – da samo znate koliko sam si to priželjkivala! No jednom kad sam se probudila shvatila sam zapravo da je razlog radi kojeg si nisam navila budilicu taj što nemam što raditi
. Imam ja zapravo što raditi, ali čak i radi toga nisam mogla smisliti razlog radi kojeg bih trebala ustati iz kreveta prije 3 popodne. Nisam mogla samoj sebi vjerovati da nakon svega što se događalo tokom tjedna & svega radi čega sam ja samo čekala 
tu subotu ... sad kad je napokon došla 
nisam imala volje ustati iz prokletog kreveta. Umjesto pomisli: Jedava čekam danas, ja sam si u glavu usadila danas ništa ne mže krenuti po dobrome. 
Bio me strah: bojala sam se da će mi se daans vjerovatno nadogađati sama sranja. Imala sam vizije toga kako mi opet Nevidljivi okreće leđa, pa ja uzdrmana time skroz ignoriram Klošara (bute već pohvatali sve...), imala sam vizije svakakvih sranja iako po prirodi nisam takva osoba – nisam pesimistična. 
Nekako sam samoj sebi rekla kako će me možda umakanje čokolade za kuhanje u vruću kavu dok sjedim na svom balkončiću oraspoložiti (a to ne mogu ležeći u krevetu), pa sam ipak teškom mukom ustala.
Istuširala sam se i onda sam 
dobila poruku od prijateljice: Hey, Ana! Ja sam sad u Križevcima! 
Cura se zove Mihaela & jučer je imala 15. rođendan. Upoznala sam ju prije 2 godine na moru, inače živi u Zagrabu, a u Križevce je došla s grupom izviđača. Rođena je gluha
. Nismo se vidjele više od godinu dana & čim mi se javila, uspjele smo se sastati. Imala je zadatak zajedno s grupom drugih dečkiju koji su također gluhi obići par mjesta u gradu, a ja sam išla s njima jer sam stvarno željela malo družiti se s tom curom. Godilo mi je njezino društvo – svi su ti ljudi zapravo takvi da se u njihovoj okolini osjećate bash blaženo sretnima
. Možete osjetiti da vas nećete čim im okrenete leđa tračati, a najbolje je jednostavno vidjeti ih kako se smiju. Možda će vas biti čak i malo sram u tom trenutku – ali tako nam i treba! Ne velim ja da bi oni trebali svaki dan samo biti tužni n' shit, ali zbog kakvih se ljudi sve gluposti nerviraju to nije normalno! Kad smo se vraćali natrag svirala je pjesma od Gibonnia: Ne odustajem & iza nje Tajna vještina – pjesme sa stvarno predivnog albuma, a pitanje je dali su oni išta uspjeli čuti. Njima to možda niti ne fali jer to nikad nisu niti imali, 
ali ako djetetu koje je uvijek gladno fali hrana – moje je mišljenje da i njima sigurno fali npr.glazba! Samo želim reći da mi je bilo stvarno divno s njima i to iz razloga kaj su njima bogicima dali zapravo jako lošu kartu – zapravo su skoro skroz krivo skrenuli i totalno promašili odmah na početku. 
Pitala sam tipa koji na njih pazi(nije gluh) i on mi je rekao da to nije varanje ako ja njima pomoglem da se snađu. Mihaela mi je objasnila kamo moraju stići, pa sam im ja objasnila ukratko kuda moraju da idu i na tome su mi bili ako zahvani. Vođa grupe Michelle (valjda sam dobro napisala
) reko je svima da mi moraju zahvalit jer sam im pomogla, ali meni (koja tamo živim i koja sam samo učinila nešto što bi učinio bilo tko u mojoj situaciji) je bilo tako neugodno kad su mi počeli zahvaljivat da mi osmjeh nije silazio s lica. Ja im jesam pomogla, ali oni su meni pomogli puno više. Natjerali su me da provedem podne smijući se. Natjerali su me da shvatim neke stvari & sad mi je ponovno jasno nešto što sam jako davno naučila!!! 
Ako se još koje jutro (kao što sam se probudila danas) probudim s mišlju da mi dan ne može biti dobar & ja tu ne mogu ama bash ništa popraviti uvijek barem mogu probati popraviti dan nekom drugome. To nije teško – ponekad je nešto što je vama ništa, nekom drugome sve! I vjerujete mi:
I'm telling you now
The greatest thing you ever can do now
Is trade a smile with someone who's blue now
It's very easy just.
Post je objavljen 02.10.2006. u 21:25 sati.