Ponekad mi se čini da ne postoji sloboda. Izbor nije moguć, jer uvijek si opterećen okolinom i samim sobom. Žao mi je što ne mogu uvijek postupiti onako kako želim i žao mi je što nekim ljudima ne mogu reći kako osjećam. Zaljubila sam se jako i dovela u situaciju da najljepši osjećaj na svijetu pretvorim u pravo mučenje. Ne mogu djelovati onako kako želim, ne mogu letjeti po zemlji iako znam da bi mogla. Još gore od svega mogu sam gledati kako mi se sve ruši pred očima, a ja sam kriva što je tako. Čudno je to kako ljudi ne shvaćaju da je život prekratak sve dok dobar dio ne prođe uporno misleći da je kasno. Na kraju i postane prekasno.
Ponekad toliko razmišljam da mi se zavrti u glavi i postane mučno. Sjetim se svih trenutaka kada sam pogriješila i onda iz želuca krene takav gorak osjećaj od kojeg me glava zaboli. Takav je osjećaj i kada se sjetim koliko u posljednje vrijeme često donosim krive odluke. Rekao mi je jedan jaaako dobar prijatelj da ni sama ne znam što želim. Kako me on jako dobro poznaje odmah sam pomislila da je u pravu, ali ubrzo sam shvatila da ustvari nije. Ja znam što hoću, samo ne mogu pronaći način kako da to dobijem. Tj. želim previše, želim prejako neke stvari odjednom i zato mi ih je teško dobiti. I druga stvar, strah me je. Strah me je da me moje želje ne odvedu u nepoznatom smjeru, da me nostave samu na kraju, jer nitko ne može dobiti sve što mu se prohtije, pa ni ja.. To nije pravedno.