Čudni su ti puti gospodnji. Naša se Crkva toliko zagrijala za pastoralni život svojih vjernika nedjeljom dopodne da je potpuno iz vida ispustila da tim ljudima u pastoralnom smislu ona ne nudi baš ništa. Prizivlje ih nedjeljom u crkvu, a ne na posao, pa ih i ona razdvaja od obitelji ne dajući im mogućnost barem nade za zaradom, ali svakako s troškovima. Ako ništa deblje, ono barem za lemozinu.
Dobro je što je iz Ogulina otišao Gargamel koji je na živce išao i onim licemjerima koji su tobože žalili što nas napušta. Sada se ipak lakše diše pa su se i neki odbjegli mladi vjernici vratili u crkvu slušati blagi glas novoga župnika koji je zamijenio prodorne krikove kritike svoga prethodnika upućene svakom vjerniku.
Nisam baš siguran u svijetlu povijest katoličke crkve, kako je znao kazati naš bivši župnik, jer ako spomenemo samo križarski rat, čiji je pandan islamski džihad, već je dovoljno da se postavi pitanje grijeha struktura, ali i oda duboko poštovanje pokojnom papi Pavlu Ivanu II koji je civilizacijski izrazio kajanje za te grijehe i zatražio oprost, što nije svojstveno ovom novom papi.
No, ne misle tako ni naši biskupi koji su se devedesetih prošloga stoljeća našli pozvani prigrliti kapitalizam u svoj njegovoj punini u dijelu povrata nekretnina i maksime da se svaki rad treba naplatiti. Naročito njihov. Tako si pored te obvezne lemozine koju ubire predsjednik Mjesnog odbora Lomost morate posebno platiti primanje svakog kršćanskog sakramenta, pa i posljednju pomast, i ukop naravno.
Ako se, pak, renovira crkva vjernici daju samodoprinos, ako treba podići novu crkvu domaćinstvo daje "desetinu", za novi auto župniku nešto manje, blagoslov kuća nagrađuje se bijelom kuvertom u mnogim župama s točno određenom minimalnom sumom, a netko im mora uplaćivati i u mirovinski fond.
Pored svega toga nejasno je ipak kamo idu oni novci koje kum pri krštenju, bermi, vjenčanju, daje svećeniku u sakristiji, daleko od očiju svjedoka. Nebi li se ta nagrada mogla nazvati i nekako drugačije?
Kada tako nešto prakticiraju liječnici u Rijeci nabiju im lisice na ruke, a kada to čini svećenik on kao daje neki oprost u ime boga. Liječniku su to pripisali kao mito, a svećeniku kao milodar. Ma gdje je tu bilo kakva razlika, ljudi moji.
Ah, odoh predaleko. A ovo sam htio reći. Kada se crkva već tako zalaže za nerad nedjeljom (sada joj, vidim, pomaže i sindikat) zašto se ne zalaže da se tim radnicima pošteno vrednuje njihov rad i da se plati, a zašto ni glasa ni krika nije bilo početkom devedesetih kada je vlast opljačkala toga radnika onom pretvorbom i privatizacijom. Zašto nije pod okrilje primila svakog branitelja koji je u rat otišao s radnog mjesta, a vratio se na ledinu. Da su se tada tako zdušno zalagali za svoje nemoćne vjernike kojima su činjene nepravde danas bi im radnici DIP-a, Izgradnje, Ventilatora, Sintala i ostalih tvrtki uzvratili zahvalnošću u punoj crkvi. Zašto se zalagala samo za one pokvarene profitere koji su lizali oltar i indulgencijom dobivali oprost. Imali su odakle plaćati, je l' da?
Post je objavljen 02.10.2006. u 18:22 sati.