Jutros sam se probudila razmišljajući poput malog filozofa, a ne podbuhle plavuše.
Jesam li ja dobra osoba, i ako jesam, jesam li takva po prirodi ili po svom izboru?
Zaključila sam nešto zastrašujuće... vjerujem da je to jedna od gorih stvari koje sam otkrila o sebi. Ja sam dobra osoba, i trudim se činiti dobre stvari, ali ne samo zato jer želim da drugima bude dobro, nego zato jer je to moj princip. Je li to grozno?
Na primjer, ako mi u dućanu netko vrati višak novca, ja ću to uvijek vratiti, dijelom zato jer mi je žao da prodavači plaćaju iz svog džepa, dijelom zato jer me strah da nam se sve što radimo vraća, ali najvećim dijelom zato jer je to moj princip.
Ja ne bacam smeće po ulici, razdvajam otpad, ne gazim travu po parkovima, ne puštam psu da kaka po dječjim parkovima, ne koristim deterdžente sa štetnim tvarima, dezodoranse koji štete ozonu, kozmetiku koja je testirana na životinjama, i tako dalje. I, da, ja se brinem za okoliš, ali ja sam odlučila tako se ponašati, više mi je stalo do toga da se navečer ja mogu pogledati u ogledalo i reći, ja nisam veliki zagađivač, nego što sam stvarno bar malo doprinijela očuvanju okoliša. Jesam li zato grozna?
Što god treba učiniti mojim najdražima, ja ću to učiniti. Sve što mogu. Zato jer ih volim i želim da im bude dobro, ali i zato jer to "dobri" ljudi rade. Sve je u glavi. Da sam malo jednostavnija osoba, život bi mi bio puno lakši. A i drugima oko mene. Osobito mom mužiću koji je već naučio ostati gluh na moje filozofske ispade koji ne vode ničemu. Stalno se preispitujem, kakva sam osoba? Stalno mislim o svojim najdražima, kako im je? Da li bi im život mogao biti bolji, i ako da, naravno da im to kažem. Miješam se gdje god mogu, bilo mi ili ne mjesto tamo. Diskrecija u mom rječniku ne postoji. Ja sam velika dobronamjerna komplicirana žena. Imam silnu energiju kad je u pitanju netko drugi kojemu ja mogu pomoći. Ma kako umorna bila, ako ja nešto mogu napraviti, izdignem se i navalim svom snagom. Jer sam "dobra" osoba i jer želim raditi dobro, i jer ako nešto dobro radim, onda guštam u tome.
U puno stvari sam licemjerna. Moji motivi nisu dobri. Kad činim dobro, činim to zbog sebe. Da je meni lakše živjeti samoj sa sobom. A nekad je bolje malo pogaziti principe, prešutiti nešto, i jednostavno činiti dobro, dobra radi!
Ovaj post sam trebala napisati za Božić. Koji brzo dolazi...
Kako je prošao vikend? Super. Pir je bio dobar, sve poteškoće su nestale po putu, mlada je bila predivna! Na piru su se puštala samo tri cd-a, od toga 99% narodnjaci, što sam podnijela puno bolje nego što sam mislila. Čak sam i ja našla jednu pjesmu koja mi se sviđa. U braku moje prijateljice br.2 i njenog muža njegova je uvijek zadnja, pa je logično da se puštala samo njegova muzika, bez obzira na njene želje. Unatoč tome čija je zadnja, jako su sretni, i ja im želim da tako bude uvijek i zauvijek. Što se mene kao kume tiče, kažu da sam bila ok, žao mi je jer sam bila dosta umorna, kako mi trbuh raste, sve manje snage imam. Ali nije ni čudno, u zadnjih mjesec dana imala sam tri pira, jednu djevojačku i put u Zagreb. Pa to je i "običnim" ljudima prenaporno, a kamoli ne meni trudnoj.
I da se vratim na temu. Ne želim biti licemjer. Drago mi je da sam dobro odgojena, da znam što je red. Ali ja sama se moram naučiti da neke stvari činim radi tih stvari, a ne zato jer sam ja odlučila biti ispravna, dobra i tako to. Jeste li me razumijeli? Ako ja prijateljici za pir napravim dvije vrste meksičke salate i tortu, to trebam napraviti zato jer je to u redu, jer je njoj potrebno, a ne zato jer to ja kao deklarirano dobra osoba moram napraviti. Jer čemu to vodi? Tome da od principa "biti dobar" postaješ osoba koja želi biti hvaljena, koja očekuje tuđe priznanje, i ako ga ne dobije, bude tužna.
Ovo je početak mojih filozofskih postova. Postoji cijela jedna strana mene koju niste nikad upoznali. Moj blog se zove "jednostavan život za komplicirane". A nemate pojma zašto?
Ja sam ženica koja ima sve u životu, zar ne? Upravo tako. I stanje u mojoj glavi se poboljšalo, osobito je za to zaslužan moj prizemni mužić, i kažem to u najboljem smislu. Ali i dalje mi se stari demoni uvlače u snove, vode me preispitivanju mene same, života kao pojave i neprestanom analiziranju koje ne vodi ničemu. Jedini način na koji se borim protiv tih demona je humor. Još nešto što možda ne pokazujem u postovima, ali većina ljudi me smatra duhovitom. Najvećim dijelom jer me nije sram nasmijati se na vlastiti račun i napraviti budalu od sebe ako je to prigodno u tom trenutku. Ja sam komplicirana. Razmišljam o stvarima koje većina "normalnih" ljudi ni ne primijeti. Može me rasplakati svaka stvar, a opet u kriznim situacijama sam čvrsta i efikasna. Smiješna sam. Otkako sam trudna, sklonija sam razmišljanju, i čak bih rekla povlačenju u sebe. Cijeli svijet se razvija u meni, a ja sam tako zbunjena. Sretna i zabrinuta. Ponosna i strašljiva. Znam da je to normalno.
Sve je ok, dobro se osjećam, sve ovo sam ja. I volim vas. Bog svima.
Post je objavljen 02.10.2006. u 17:02 sati.