Gledao sam sinoć na DVD-u "Maratonce" Slobodana Šijana. Prigodan film za ove dane kad sam pojačao populaciju svog "groblja žena i djevojaka", kako to cijenjena Gošća ovog bloga jednom reče.
Na mom groblju pokojnice se pokopaju uglavnom same, na meni je samo da bacim zadnji grumen zemlje.
Ne, nemam neke bogznakakve loše riječi za nju. Nije bila snob, nije bila neiskrena ni dvolična. Zapravo, bila je poprilično OK. Samo malo sjebana. Zbog tamo nekih. Stara, već dosadna i ofucana priča.
I zabrijala je na to da nikom nikad više neće dati dio sebe.
Ako me netko ne uspijeva prihvatiti želim da me pusti da idem dalje. Ne volim biti poligon za uvježbavanje "čvrstoće volje".
Nisam od kamena, ne godi mi osjećaj da nisam taj s kim se ujutro želi popiti kava. Ne godi mi osjećaj da ne možemo skupa sastaviti dva opuštena i nasmijana dana.
Nisi ti kučka, draga moja. Iako bi sve dala da to možeš biti, zar ne?
Ti si samo jedna izgubljena cura koja od sebe gura one koji bi htjeli. Ne daj im da ti se približe. Brani se. Grčevito.
No, nećemo sada o tome. O pokojniku sve najbolje. Uz cvijeće i limenu glazbu.
Post je objavljen 02.10.2006. u 16:25 sati.