Opet sam pobjegla iz zgb-a..
Nekako mi se poklopilo s poslom i guštom..
Lako je bilo otić (kao i uvijek),
Al je bilo teško vratit se..
Prilično teško iako me imao tko dočekati ovaj put..for reaL..bez suvišnih pitanja zašto sam otišla..zašto baš sad..
Izgubila sam se u nepoznatom već prvi dan, pala pred svima koliko sam duga i široka,
S etiketom glupače po sred čela..ko mlada partizanka umjesto zvijezde..
Ali kako sam pala još sam se brže i digla..došla k sebi i iskoristila i vrijeme i mjesto..
Bilo je lijepo....pravo hedonističko iskustvo, ali obavijeno nekim fluidom mirnoće i spokoja..
neki drugi svijet u kojem sam se ja nekako slučajno zatekla i ostala..
Jesam li što promijenila u svojoj glavi? (bolje bi leglo pitanje jesam li trebala?)
Jesam li shvatila nešto što u zgb nisam mogla..?
(osim što bi se trebala riješiti te potrebe za bježanjem)..
E Nisam..
Guštala sam 10 dana..i mislila samo na sebe, i na njega i njEga i njeGa (kategorizacija je nebitna, kao i uvijek)
ali da sam nešto posebno shvatila , i nisam baš..
Osim što sam čvrsto odlučila pozicionirati svoj život i posao negdje na sredini, tj izmedju mora i zagreba..
U tih nekoliko dana prošla sam cijeli jug..što dalje od zagreba bilo je i zanimljivije..
Volim ga, neizmjerno, ali sve mi je teže živjeti u njemu..pre-više ljudi, pre-više krivih ljudi, pre-više ovog onog, negativne energije, svakojakih pizdarija..i ne mogu disat, smrdi za popizdit
ne znam jel od zgb smoga ili ljudskih govana što gmižu po ulicama..ne primjetiš dok se ne odmakneš..
U dvi tri riči reklo bi se:
«...To previše za mene možda je, i tako mi se tu ne ostaje....»
A nije takav bio..nekad..
Obećala sam si da ću se vratiti na otok koji me posljednjih 10 dana osvojio...a do juče nisam ni znala da postoji..tako je to, i s otocima i s ljudima..
Iako bi vjerovatno i s njega pobjegla u dotičnom trenutku..
Vrtirepka,
kako moj prijatelj m.m. kaže..
Post je objavljen 02.10.2006. u 16:30 sati.