Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugog, do tebe mi nije.
Ta i ti znaš sam, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.
Samo prođoh mimo, pa sam usput htjela,
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.
U prošlom sam postu napisala točno ono šta sam osjećala. Trebala sam malo to sve napisati, s nekim podjeliti. A onda dok sam čitala komentare, vidjela sam chokoladin komentar. U toj je pjesmi pisalo točno ono na šta sam ja mislila. Kao da mi je nekako „pročitala“ misli. A ona pjesma gore od sergeja jesenjina.... to je pjesma kojoj sam malo promjenila rječi, zapravo samo ono šta je pisano kao muški rod. Inače.... ta pjesma je isto neki izraz mojih osjećaja. U te dvije pjesme (onu od chokolade i onu od sergeja jesenjina) baš sam se nekako pronašla. Evo ovo je pjesma od chokolade koju sam spominjala.
Ista noć odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekad, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
TAKO JE KRATKA LJUBAV, A TAKO PUST JE ZABORAV.
Post je objavljen 02.10.2006. u 14:18 sati.