Tmina je lagano prekrivala sve predmete u sobi.
Činilo mi se da sanjam prizor, od kojeg mi je bilo toplo u srcu, koji mi vrlo često daje trenutni zaborav od svijeta, no bila sam u polusnu.
Misli su mi obuzele um i vidjela sam, najednom, njegovo lice.
Njegova duga crna kosa padala je po ramenima ističući njegove predivne oči, oči u kojima sam se izgubila.
Promatrala sam to blijedo lice i znala sam da sam ga malobrojan put već vidjela u javi.
No slike s njegovim likom koje su mi prolazile umom odavale su starinu vremena te sam tada shvatila da sam njegove oči vidjela u prošlom životu.
Svakom sekundom sve jasnije sam vidjela njegove davne živote ujedno i moje... Naše zajedničke...
Najednom sam vidjela tamu u bjelini.
To je bio naš prvi susret za koji smo osuđeni stoljećima tuge i, od tada, nastojanjem za ponovnim jedinstvom naših duša.
~“Kakvog većeg prokletstva ima do biti u svijetu u kome si živio možda i stoljećima, podsjećati se, željeti, imati istu tugu i radost kao i onda, a ne moći ga dotaknuti? Nije li to pravo i puno značenje prokletstva?“
Bila nam je dana sudbina u kojoj smo kroz živote u samoći nastojali pronaći put do mjesta gdje ćemo zauvijek biti zajedno.
U ponekim životima našli bismo se, no smrt bi svaki put prekinula našu sreću.
~“Zar mi je Bog samo muku i vječni rad namijenio u životu?“
Sada, u ovoj tami sobe, obasjana svjetlošću jedne svijeće, shvatila sam svoju prošlost, sadašnjost, budućnost i vječnost.
Suze su mi krenule. Nisam vidjela mogućnost da pobijedim tu osobu koja je živjela stoljećima od naše boli.
Zar je naša sudbina napisana?
Zar je nemoguće promijeniti ju?
To ne prihvaćam. Želim izbor...
Ovo je za tebe. Znaj da sam od prvog trenutka znala da si moj, a ja tvoja.
Vidjela sam ljepotu sveg čudnog u tvojim očima, pronašla sam ju gdje nitko nije nikad pogledao.
No sada se čini da je kraj tu. Više nemam snage tražiti te u sjenama i lažima ovoga svijeta.
Svaki put kada te nađem ti iznova nestaneš u sekundi vječnosti.
Bit će što bude. No nemoj misliti da odustajem.
Samo sam preumorna. Oprosti mi.
U ovim zadnjim trenucima koje su mi preostale, ako me čuješ, pronađi me.
Moje rane su preduboke da se pomaknem s ovoga mjesta.
Previše suza sam isplakala i sada sam u jezeru suza izmješanih s mojoj krvlju.
Postala sam oltar vječne tuge i patnje, napušten od svih. Posebno od tebe.
Osjećaš i ti to, zar ne? Znam da osjećaš.
Duša moja će te uvijek čekati, koliko dugo bude mogla.
No sada je vrijeme da se odmorim.
Moram biti u grobu da nađem mir i drugi dio sebe skriven u meni.
Biti ću tu i čekati te...
................................................
................................................
Kaos mi je u glavi. No, bolje je. Mnogo bolje.
Riječi se vraćaju. Raspoznajem motive slika u tami. Odvezujem čvorove na konopcu života.
S vremena na vrijeme udahnem novi zrak s malo nade. Vrlo malo nade.
Želim ne osjećati. Još uvijek to želim.
Želim pronaći način da popunim ostatak praznine u duši. Još je prazna.
Želim znati sve. No sudbina je maglovita.
~“I long to be like you
lie cold in the ground like you
there's room inside for two and I'm not grieving for you
I'm coming for you.“
Baj..
Post je objavljen 29.09.2006. u 22:20 sati.