Lagano pokucam na vrata. Čujem da nekoga ima sa druge strane. Polako otvaram. Natpis na vratima je 'Ravnatelj'. S druge strane poznato mi lice s osmjehom.
'Samo uđite', i pruža ruku.
'Dobar dan. Kako ste?', ja onako s nogu prihvaćam ruku na pozdrav. Istovremeno i od njega riječi iste. Sjedam uz stolić za goste.
Kreće ugodan razgovor. Srećemo se tako svake godine jednom i to u rujnu. Školska nastava se već razmahala i učiteljice su već u normalnoj poslovnoj kolotećini. Tek je krenuo drugi školski sat. Pričam o radu s mladima po školama Velike Gorice. Slijedi razgovor o klubu, pa općenito o mladima i svijetu koji ga okružuje sa nebrojeno zamki. Prelazimo polako na temu života. Za mene je to ko tjerati žabu u vodu. Obojica smo već ljudi u godinama s podosta životnog iskustva. Školsko zvono nas upozorava da je vrijeme za akciju.
'Vi već sve znate', kaže mi ravnatelj: 'Učiteljice su vam sada u maloj zbornici.'
Svake godine u svakoj osnovnoj školi moga grada pokrećem rad po jedne školske go-sekcije. Negdje se radi s više uspjeha, a negdje manje. Prošle godine se na jednoj od škola već na startu u listopadu, ugasila aktivnost. Malene su više zanimale druge aktivnosti. U jednoj je pak radila sama starija generacija, a novih se nije odazvalo, iako sam obišao, s po jednim školskim satom upoznavanja s goom, sve treće razrede u gradu. Učenici skoro redovno na tom satu kažu kako im je to interesantno i da će dolaziti na rad go-sekcije škole, a kada vrijeme rada dođe, malo ih je. No, i to je različito, od škole do škole.
Zainteresirani učenici trećih razreda, a i oni stariji od ranijih godina, koji žele, dolaze na go-sekciju, koja na svakoj školi radi jednom tjedno. Vrijeme rada je s početkom oko 18 sati. Ranije ne može, jer trebam stići iz posla, pa kući uzeti kamenčiće i papirnate ploče za igru. Prošle školeske godine samo jednom nisam mogao doći spriječem poslovnom obvezom. Nemam auto i nisam vozač, pa često u sporom javnom prometu brinem da ne zakasnim, a nemoćan sam išta promjeniti. Radim to s puno volje, ali vremena baš i nema. Velika Gorica ima četiri osnovne škole i jedan Centar za djecu s teškoćama u razvoju, a to je pet go-sekcija, koje rade po dva školska sata predvečer. Pet je radnih dana u tjednu i kapaciteti su moji do kraja bili popunjeni. Prošle godine jedna go-sekcija nije radila, pa sam mogao u Zagreb u klub na go.
Vrijeme nosi svoje. Nešto mi se vid počeo, kvariti i moram početi navraćati liječnicima. Ne bi se smio sekirati i dizati glas, jer šečer i procesi u oku to ne podnose blagotvorno. Odlučio sam ove godine krenuti na samo jednu školu i Centar. Tako ću moči ujedno i kvalitetnije se posvetiti učenicima te škole. Evo me tu sam. U Centru već je go-sekcija u punom zamahu uz već četiri održana radna druženja.
U maloj zbornici, gdje su učiteljice nižih razreda, već je živo. Ulazim. Veliki je odmor i ima se nešto više vremena. Većina učiteljica me zna, ali vidim i pokoju novu. Sve je već jasno, pa ovo je već osma godina kako ovako dolazim u rujnu ovdje. Slijedi dogovor s učiteljicama trećih razreda o školskom satu, koji će one meni dati. Nema nikakovih problema. Imam blagoslov. Učenici starijih razreda su sve to već ranijih godina čuli i vidjeli. Ove godine je pet trećih razreda ovdje. Tri su u jutarnjem turnusu. Učiteljica 3e mi kaže, da kod nje mogu odmah sada na treći sat. Nema problema, jer sve sam za tu prigodu ponio sobom. Poslije toga četvrti sat ću u 3d. Oni sada trebaju imati engleski, a jezike drži učiteljica za engleski i ona ide iz razreda u razred i nebi mogao remetiti njen raspored. 3c razred dogovaram za petak prvi sat ujutro. Dogovorio sam tako prvi turnus.
Uzimam svoje dvije plastične vrečice s potrepšinama za ovakav sat i krećem u 3e. Početak je sata. Razredna učiteljica kazuje djeci što će se raditi i prepušta mi razred. Meni je ovo poznata situacija. Stavljam pokaznu magnetnu tablu 9x9 na školsku ploču, koje su u ovoj školi magnetne. To mi baš i treba. Vadim nešto crnih i bijelih magnetnih kamenčića i pričvršćujem ih, zahvaljujući njihovim magnetima, na školsku ploču. Okrećem se razredu.
'Dobar dan djeco, ja sam Mladen ....član sam ..... Danas ću vam pokazati jednu igru ....' Ide to iz mene ko iz mašine. Ponovio sam to, uz manja odstupanja i prilagođavanja trenutnoj situaciji, nekoliko stotina puta ranijih godina. I sve to istom uzrastu. Raspričao se ja, a i djecu uključujem, pazeći da se sve to ne otme kontroli nekim neredom. Igraju se kamenčići na pokaznoj ploči. Padaju pitanja. Smišljam usporedbe s sličnim situacijama iz života. Maleni su većinom brzo ukapirali o ćemu se radi, pa ja pomalo izazovno krećem dalje u složenije situacije, ukazujući na ono što je bitno. Neki me čak i preteknu nekim zaključcima. Ima i onih što lutaju u nekim samo njima znanim prostorima. Njih ne diram. Tamo im je bolje, ali nastojim biti zanimljiv, kako bi se oni, možda sami od sebe, prenuli.
'Jeli ovo do sada sve jasno?, pitam.
Slijede skoro svi u jedan glas: 'Jeeeeee!'
'Pa dobro,' kažem kupeći kamenčiće s pokazne ploče: 'A sada trebam dragovoljce za igru na ploči.' Nisam stigao izgovoriti do kraja, a velik broj učenika redovno diže ruke i čuje se sa svih strana ono: 'Ja, ja, ja,....'. Kao po pravilu biram jednog dječaka i jednu djevojčicu.
'Tko će biti crni i igrati prvi? Hoćete se dogovoriti ili ćemo bim-bam-bus?' Najčešće dilemu prekida djevojčica i kaže. 'Ja bum bijela.' Pitam dječaka da li se slaže s time, a oni redovno pristaju.' Odigra se jedna partija, pa biram nove protivnike i tako sve do školskoga zvona. Na ploči sam na početku sata napisao obavijest o vremenu rada školske go sekcije. Napisao sam u svakom razredu isto: 'Go – svaki ponedjeljak od 18:00 do 19:30 – tko želi – besplatno'. Napominjem im da si to upišu u informativke i daju roditeljima na uvid.
Redaju se treći razredi, a ja se razigrao pričajući. Sve to doživljavam kao jedno lijepo druženje. Igramo se i učimo.
Dolazim i poslijepodne prije prvog popodnevnog sata. Tu je učiteljica 3b. Daje mi prvi sat, a to je odmah. 3a ima na početku dva sata engleskoga, pa ću imati najmanje jedan sat pauze. Prođe sat u 3b ko keks. Odlazim u obližnji park i sjedam na klupicu. Vadim japanski go-žurnal i malo gledam neke situacije i probleme. Poslije drugoga sata je veliki odmor. Zatekao sam učiteljicu 3a, ali onu glavnu, što je na bolovanju, a samo je navratila. Mlađa kolegica, koja je mijenja, dolazi malo kasnije, ali i ona prije školskoga zvona za kraj drugoga sata. Mlađa, zamjenska učiteljica, konstatira da danas ne može dati niti jedan svoj sat. Planirala je kontrolni iz matiše. Ja ko ja, redovno puštam drugima da odluče, ali u meni je želja, da što prije uđem i u taj 3a. Osjeća se to. Starija učiteljica smiruje mlađu i kaže joj da je sve to jednostavno.
'Pustiš gospodina na ovaj sat sada, a ti poslije odradiš dio kontrolnoga, a dio ostaviš za sutra. Čak će tako i djeci biti lakše.' Slušam i divim se vrijednosti iskustva. Pa nije škola mlin za meljenje djece. Treba sve to smirenije. Nije sramota ne znati, nego ne pokušati doznati, ako je potreba tome. Sve je OK i ja sam i u 3a. Tu su mi dvoje već poznatih igrača goa, koji već imaju kyu. Njima kažem da prate i šute, kako bi ovi što još neznaju više naučili.
3c sam odradio u petak ujutro. Mislio sam da će biti pospani i tihi, ali nije bilo tako. Bili su najglasniji od svih, a s par posebnih hiperaktivaca su na mahove bili teže zaustavljivi. Malo su skretali van teme, ali je sve išlo ok. I ovdje se na kraju igralo pred pločom.
Ova škola ima sada pripremljenu novu generaciju trećih razreda za rad u go-sekciji. Koliko će li ih doći u ponedjeljak? Vidjeti ćete to u go-blogu u utorak, gdje ću izvjestiti o prva dva školska sata rada ove go-sekcije za ovu školsku godinu.
Čude mi se obično ljudi kako to, i u toj mjeri, radim besplatno. Ništa nebi moglo zamjeniti zadovoljstvo rada, a kada bi mi netko platio za to, tada to više nebi bilo to. Djeca, i ja s njima, se igramo. Meni je ovo lijepo. Plaću dobivam u firmi gdje radim i to mi je za život. Veki i ja možemo s time. Nekako ne želim hraniti crva u sebi, koji stalno traži više. Dovoljno nam je. Za ova zadovoljstva bi možda i ja trebao platiti, ali Bogu hvala što možemo i maleni i ja s njima se ovako igrati, radeći turnire, osvajati male diplome i raditi nešto smisleno. Život nisu stvari. Život je ono među nama svima, pogotovo djecom, jer ako sada to nauče moći će mijenjati svijet na bolje. A ponešto novca u klubu? To je za putne troškove na turnire, jer maleni moga grada uz go mogu putovati i na poneki međunarodni turnir. Bilo je i izvanrednih rezultata na Europskom prvenstvu za mlade, kao prije četiri godine u Francuskom Cannesu. Go još nije popularan kod nas, ali u Japanu, Koreji i Kini je to posebno vrijednovana vještina. Igrajući je shvatio sam to. Go je više od igre.
I tako se već osmu godinu igram s malenima moga grada. Često me ponetko od njih pozdravi, a ja se pitam: 'Koji si, jer godine su već prošle, a rastete ko gljive poslije kiše.' Sa svima sam na ti, ali nekima kućni odgoj to teško dozvoljava.
Ove godine Mladen će u 'E. Kumičić', a svi iz ostalih škola možete doći tamo. Ako vas bude puno, organizirati ćemo se nekako.
Prijatelji/ce moji/e dragi/e sve vas srdačno pozdravlja i nadasve voli vaš Mladen
Post je objavljen 29.09.2006. u 14:39 sati.